OLUJNI OTOCI

Danima već kiši i ako tako ostane

zaboravit ćemo sve što smo znali o strukturi kamena

i utjecaju mora na njegove vapnenačke izazove

u ravnovjesju sila koje smo na otoku upoznali

u kosom računanju mjera, pred nakrivljenim brodovima

više nećemo znati ni odakle smo ni gdje ćemo sutra

potražiti ono što će ostati od svega

s čime prolazimo znanim nam mjestima

nekad smo znali razlikovati presvlaku neba od one noćne

a sad nam se sve više čini da smo mi ta granica

gdje se stijena pretvara u more i gdje se

more utječe stijeni kao svom konačnom odredištu

tu gdje se već stoljećima okupljamo rastvara se kamen

i već su pomiješane sve mjere kojima smo zadati

upisani smo u njihove mijene kao u knjigu od postanka

u preglasnim odjecima i sami smo sve nerazgovijetniji

dok bljeskovi razrezuju već dotrajala obzorja

i more se podiže do vrhunca zapijenjenosti

sve oko nas i sve od čega smo

ne osjećamo drugačije nego kao pustolovinu

kao uzbudljivu morsku nelagodu

Jakša Fiamengo

Pučišća - Brač

NA ŠETNJI

Na nekoj dugoj šetnji gradio sam svijet.
Stvarao sam ga i slagao od različitih
     dijelova.
Podizao sam neke gradove, sadio drvorede.
Puštao sam leptire i paperje po livadama
     kojih nije bilo.
A vidio sam te livade, znam pouzdano,
     vidio sam ih.
Bile su ravne i zelene pune stobojna cvjeća.
A sada odjednom ničega, ni gradova, ni drveća,
     ni livada.
Samo prazan, nevidljiv vjetar prolazi
     i ne kaže ništa.
Vjetar me dodiruje. Jesam li tu ili nisam?
Opipavam se i gledam je li sjena pored mene.
Što god izgradim, sve isčezne, sve se ugasi
     i raspline.
Kakva je to opaka igra, kakva okrutnost?
Kakvi dani i kakva svjetlost koja sve stvari
     izobličuje?
Kakva je to nepojmljiva šetnja na koju se
     nisam ni zaputio?

Nikola Milićević

Split

MOLITVA DOBROJ RUCI

Dobra ruko, podari nam nešto beskorisno
što će prionuti uz našu sjenu
i što će pjevati neki nečujan napjev
pun čara i svjetlosti.
Pomozi cvjetovima koji ginu
u svojoj ocvalosti
dok dani bivaju mekši i sjetniji.
Ne daj da ih slome
tmurni i mutni jesenji sutoni,
suri i pusti trenuci.
Daj da posljednji zrikavci
bez bojazni odsviraju
još jednu blagu melodiju
pred odlazak.
Pruži svoju dobru ruku, Svemoćni,
i sve što je klonulo
i što je zastalo na svom putu
ti povedi u svoje tišine
na počinak.

Nikola Milićević

Split

ARGONAUTI

Još uvijek sam među njima

sad već samo stoga da prihvatim njihovu sjenu

naučili su me da razaznajem znamenja na moru

izvještili me u gonetanju nadolazećih mijena

da mjerim udaljenosti već i meni poprilično nejasne

puštaju me da gdjegod namjesto njih veslam

da im pridržavam oružje pomažem u spravljanju obroka

noći su prohladne ali tu sam treba li stražariti

perem palubu svjetlam im štitove dotjerujem izgled

kad uhvatim vremena i nije mi stalo što je

pučina svakog trenutka sve dalja

zacijelo su me poveli sobom da ne ostanem sam

da mi bjelilo žala posve ne ispije vid

trebat će im netko da svjedoči da ih opjeva

onako složno u heksametru u korskom suzvučju

u pravilnim razmacima istinito i uvjerljivo

ne dopuštaju mi da se uplićem da i sam uđem u mit

slijepi putnici ionako uvijek ostaju po strani

plovimo kroz Stari vijek stariji od njega samoga

kuda idu zar je važno među najboljima sam

Jakša Fiamengo 

Split

POSLIJE OLUJE

Ako si u ponosnim olujama živio život,
nikad se nećeš pomiriti s biserjem tišine.
Srce ćeš nositi ubodena iglama muka,
uvijek prepuno tame, posvuda žedno radosti.
Samo je jedan dan i samo jedna svjetlost
i kad uminu, tada: umri skrušen u sebi.
Gledaj druge dane i gledaj druge svjetlosti,
ali ne pružaj ruke i ništa više ne traži.

Nikola Milićević 

Trogir

SASTAVLJANJE MORA

Slijedeći more nisam li to

staru knjigu listao, tvrdo ukoričeni rukopis

što me neprestano zapljuskuje novim rečenicama

što me brazda ljepokrilim izgovorom

i savija jedra vjetrovima podatnih stranica

očekujući da njihova bijela mjesta ispunim

životom na koji se tek treba priviknuti

Slijedeći more neke sam stvari posve naučio

u pismu u kojem smo posve izjednačeni

Njemu na poklon donio sam mnoge dragocjenosti

papir, tintu, zlatnu škrinjicu, jezik prvorođeni

I ubuduće u svakoj ću svojoj riječi sastavljati

neku dobru mogućnost za njegov izrijek

neku uvezenu otmjenu pojedinost

ili, svjedeno, hrapavi papir razularenih nesanica

vrijeme obuzeto trajnom slanošću

moje i njegovo visoko pamćenje

Prepustit ću se svim njegovim strujanjima

za svojih jakih trenutaka ono će me i nadalje kušati

a ja ću pustiti neka me po volji obuzda

Toliko malo uvijek ću mu biti dužan uzvratiti

Jakša Fiamengo

Jadransko more

NATUKNICE O OTOKU

Nikada još nismo ozbiljno razgovarali o tome

gdje završava otok i je li nam to dovoljno.

Doduše, najlakše je reći da sve završava s morem,

da s njime sve i počinje i sve prestaje, da je otok

zapravo neotuđivi dio kopna, okružen velikom vodom.

Naravno, takva tumačenja nisu nam dovoljna,

nešto što leti u vis sa svakim domaćim dimom

što nam odaje toplinu, zgušnjava vrijeme i privlači ptice.

Jesmo li se ikada zapitali što nam je zapravo brod, dakle

način na koji se spajaju otok i more, dva najbliža

stvora u povemašnjoj nevidjelici što je dublja

od svake protege koja nam je poznata.

Nešto mi u tumačenju otoka uvijek nedostaje, nešto

što boli od nedorečenog, od slutnje pustoši i pustoši same,

gdje je ponekad čovjek manji od svake svoje riječi,

uhićen u slatkoj nedoumici, sravnjen sa snom.

Ne, nikada još nismo govorili o koracima,

zakopanima u zemlji, izloženima hitrim vjetrovima,

o zvonima što riječi uzduha prenose s kraja na kraj otoka,

o ljudima što su se utisnuli u kamen i tako se

pred morem preslikali za trajnost koja se ukida

svakim novim napuštanjem otoka.

Jakša Fiamengo

Korčula