NA ŠETNJI

Na nekoj dugoj šetnji gradio sam svijet.
Stvarao sam ga i slagao od različitih
     dijelova.
Podizao sam neke gradove, sadio drvorede.
Puštao sam leptire i paperje po livadama
     kojih nije bilo.
A vidio sam te livade, znam pouzdano,
     vidio sam ih.
Bile su ravne i zelene pune stobojna cvjeća.
A sada odjednom ničega, ni gradova, ni drveća,
     ni livada.
Samo prazan, nevidljiv vjetar prolazi
     i ne kaže ništa.
Vjetar me dodiruje. Jesam li tu ili nisam?
Opipavam se i gledam je li sjena pored mene.
Što god izgradim, sve isčezne, sve se ugasi
     i raspline.
Kakva je to opaka igra, kakva okrutnost?
Kakvi dani i kakva svjetlost koja sve stvari
     izobličuje?
Kakva je to nepojmljiva šetnja na koju se
     nisam ni zaputio?

Nikola Milićević

Split