Lipa dico, mali Istrijanci,
iz Istrije brižne izagnanci,
ki nimate hiže ni hižišta,
daleko od rodnega ognjišta.
Sami ste u svitu ka kosići,
zdravi bili, lipi mali tići!
iz Istrije brižne izagnanci,
ki nimate hiže ni hižišta,
daleko od rodnega ognjišta.
Sami ste u svitu ka kosići,
zdravi bili, lipi mali tići!
Sada ide kraj školskemu litu
kada sve je u najlipćem cvitu.
Ali lipća od svakega cvića
to je kita istraskih ditića.
Po svih školah na slovinsken jugu,
vi činite jenu vrstu dugu.
Prija nego školu ostavite,
tići mali malo promislite
na Istriju i neno kamenje,
koje čuva staro van korenje,
di naš rod je usadija žile,
di su naše stare majke mile.
Vaše žile sad su porizane,
vaše mlade duše razjadane.
I puti za dragu domovinu
prisičeni svaken njenom sinu.
Naša zemlja priko mora čeka
zalud dicu nazad da dočeka.
Lipi tići, vi starega roda,
stareg roda i dobrog poroda.
Vi ste dica zemlje i kamena
i mladi ste ka trava zelena.
Zato nikad ne gubite viru,
ki viruju nikad ne umiru.
Vaša vira je zemlja crlena,
kako srce h moru položena.
To su gore i ravnice plave,
silni ljudi ki po njih borave.
Tima ljudon tvrdu viru dajte
i na delu straha ne poznajte.
1933.
Mate Balota
Roč, Istra
