Odgovor pjesniku i prijatelju
Slavku Mihaliću na njegovu
Posljednju večeru
Da večera, ali ono što slijedi
Ono što je prethodilo praznini i što iza nje
nadolazi
(Ne čudo; već prije nas - ono se od nas
dogodilo)
Tko bi se usudio ustvrditi: Sve je svršeno!
Da večera; premda je sami nismo priredili
Nenavikli na gozbe u korizmi
Koliko smo puta pili da bismo je sazvali
Koliko puta nekažnjeno odlagali
Da večera; samo bez novih opsjena
Bez otrova što ih nismo već nosili u sebi
(Nas nitko više ne može otrovati
Otrovom što ga nismo zajedno blagovali)
Da večera; ta morala se već jednom večerati
Trebalo je dokrajčiti gluhe u strašnom redosljedu
Nada je bila samo posestrima nemoći
Bez nje je i jedan što nekad bijasmo mi
Da večera; ali zaslađena sumnjama
I dovršena kruhom i vinom, a ne još žučju i octom
Došli smo tek u Getsemani; pa bdijem -
Slušajmo što nam odsudnije predstoji
Josip Pupačić
