Sad leti, Riječi, jer nisi nego
treperenje Božje, suvišak smisla, sad
leti u onu davnu jednostavnost
kruha, vode - u paklinu, krajobraz ukleti.
Štogod vječne srebrenine zagrabi
ko vjedrom podno plavog Matokita.
Ona višnja nejasnoća, vilenjaci nad kolijevkom,
one basne, one gatke i mrtvaci s obale,
kula što život brani i svemir na kršu,
vezan poput plahe koze za kakvu
murvu, kostelu tvrdu, gustu, posnu - sve to
ponesi, Riječi, kad budeš prešla
u uzduh, utješno, Božje putanje,
ko brodolomac svjetlosti.
Napustivši skorup tijela
zatrebat će ti kad nastaviš i posvojiš
plač nad hrpom kamenja
Jakša Fiamengo
Neretva
