utorak, 1. studenoga 2022.

ZEMLJA II KIKIRIKI

Zemlja koju proglasih svojom, prihvati moju taštinu,

znala je savjet mi dat, gdje da posadim što,

breskvu ovdje posadi, a tamo ti manjka trešnja,

ovdje će rasti grah, a tamo ti manjka trs,

travicu posij ovuda, da živica društvo imade,

a onda, dijete, čuj, da budeš potpuno moj

utrobi majke se vrati, što čeka otkad se rodi.

Umri mi čedo milo, smrt dosta je poznata stvar.

Otvori tu se zemlja i stvori se jama duboka:

svaka je bila grob – kao za maleno ja,

ja se strovalih i padoh ko ono neživo tijelo,

nada mnom zacijeli tlo, ne ostade rane znak:

a onda tu izniknu zelen kikiriki ko čarobni grašak,

i procvjeta, propupa pup – i stapka se usmjeri tlu

za čas izraste i cvijetak i sve se vuče u zemlju,

tu se rodi i plod, – osmica, zipka i lijes,

tako se opet ponovih, komada osam do devet,

kolijevka ona i lijes bili su sjeme i plod,

lijepo su niknuli ondje gdje zemlju proglasih svojom.


Ivan Slamnig

Hum