TESTAMENT

Zemljo, ti si tako lijepa, bogata i voljena,
Trebaš li još i ljubav nevažnog Antuna Šoljana?
Trebaš li moju kroničnu nervozu, histerično veselje,
Moj smih i cvil, moje smušene ideje?

Dopusti da budem tek jedan ti od sinova i kćeri,
Ne ljubavnik obijesne žene koju drži klimakterij.
Gospo, boginjice, ne ponašaj se tako samovlasno,
Odreci se ovog žrtvenog janjeta. Dok ne bude kasno.

Uzmi moju vunu, moje blejanje, moje papke i rogove,
potpiši svojim imenom moje čine, izaberi mi bogove,
Al' što još hoćeš od mene? Zar ti je toliko krivo
Što još je u zakutku tora moj smiješni privatni život?

Osim sebe, dao sam ti sve što sam mogao dati,
Ako ushtjedneš i sam ću na domaću lomaču stati.
Al smiluj mi se! Vidiš, da stupam ti pred lice
Opustošen tvojom naklonošću, moćna milosnice.

Zbog tebe sam sazdao gradove, rijeke premostio,
Zbog tebe sam nosio kostrijet, bdio i postio,
Zbog tvog sam se osmijeha prenemagao ko luda,
Bio sam hrana klicama nemogućeg, pupoljcima čuda.

Neplodan sam ko voćka što previše je rodila,
A ti me još uvijek nisi svog zagrljaja oslobodila.
Služim ti izmožden, poluslijep, bez kose i bez zuba,
Zar od ovoga kostura možeš tražiti ljubav?

Sve si mi uzela, i samog si me mene uskratila,
A ostavi mi ovo malo duše, koja je dovoljno patila.
Za uzvrat, mjesto hrastova lijesa, punog sitih crvi,
Ostavit ću ti, ljubavnice, da se okostiš i mojom strvi.

Svim tvojim advokatima izjavljujem da sam voljan
Poklonit svoj leš za seciranje. Svojeručno - Šoljan.

Antun Šoljan 

Salona - Tusculum