BALADA O ZAKLANIM OVCAMA

Pastirica blijedog lika, niz obronak, u svitanje,
Goni dvanaest ovaca, mekih runa,
U grad sneni na prodaju sitom mesaru.
Na čelu im ovan vitorog.

Eno ih, gle! bez bojazni uđoše,
Bezazleno, u povorci, jedna za drugom,
U dvorište gradske klaonice:
Tu stadoše u ugao, u hrpi, stisnute.

Mesarski ih pomoćnici, šutljivo,
Odvukoše kao kurjaci:
Nijedna se više natrag ne vrati.
Danas je svetkovina: stoka se kolje za gozbu.

Okrutne ruke snažno svaku obore:
Bez opiranja, pritisnuta koljenom,
Dočeka ona smrt od noža, u krvi.
Dvanaest ovaca visi o stupu gvozdenom.

Ugasle oči; runo krvlju polito; noge slomljene.
Javlja se sunce za obronkom... Na povratku,
Pastirici se čini da čuje, u daljini, muklo blejanje.
Pašnjak blista rosnom travom, u suncu.

Dragutin Tadijanović

Šibenska zagora

KOZA

Četiri ure je mati hodila,
pedeset miljari koraki je učinila na tašte.

Tako je došla priko brigi i drag
k meni u grad
i donila glas
da je koza krepala.

Doma leži starica baba,
i mala sestra je bona.
Hiža prez žita, prez muke, prez šolda
i krepana koza.

Jopet miljari koraki.
Svaki je korak pun škrbi.
Ma kako se moru tolike duše prihraniti
od plaće jenega diteta u gradu.

Tri dane nis hrane pokusija
tri noći za kozon sam plaka
i dela u ognju
četrnajst ur na dan.

Ma daleki cesar austrijski
i veliki car od Jermanije
nisu ni slutiti mogli
ča misli jedan mali čovik,
ki cilu božju noć proplače za kozon.

Mate Balota 

Šibenska zagora

ZEMJA

Judi sparenjajte zemju
nek i ona bar malo počine
i odahne
Jer i zemja se umori
i zemji dodije
živjenje
i tarpjenje
I nju žeru žile
i boli grumenje
Vaja je pustit
da malo odahne
pok će bit rodnija
i radosnija


Jure Franičević Pločar

Solin

  

VRIME NIT TRENE NIT PRENE

Vrime nit trene nit prene
ono uvik na mistu stoji
i muči
ma sve živo ča se u njemu obarne
vrime izvarne
sameje
istrepje
i ne haje ča vitri riču
ni ča triski tuču
ni ča goridu i grevi i dnevi
ni ča se škuro drži duro


Jure Franičević Pločar

Splitski Aerodrom - Kaštela

HTIO BIH

Htio bih, da se jednom već smirim,
Da nađem negdje zaklona malo;
Nije mi jošte klonula snaga,
Još bi pregarat srce mi znalo.
Al čemu borba? Ipak još nisam
Ni jedan san bar prosnio mirno,
Svetinje nema, koje mi nije
Blatnom si rukom bližnji moj dirno.
Čemu mi ljubavi prepuna grud?
Čemu mi borba, kad uzalud?!
Bijah još dijete, ljubeć sam gledo
Pticu i cvijet i zvjezdicu sjajnu.
Vi ste mi bez srca strgali velo,
Otkrili grubu životnu tajnu.
Žedne sam duše kušati htio
Ljubavi kalež, sreće vedrinu,
Pa ste mi podlo, uslužnom rukom
Kušati dali zlobe gorčinu.
Nad mojim snima je drhto vaš smj'eh,
S vaših me usana otrova grj'eh.
Srcem sam uvijek ostao dijete,
Uvijek ko pauk sitne si niti,
Pleo sam maštom koprenu tanku
Htio sam žića beznađe skriti;
Strgaste nju, okružiste mene
Borbom za kruh bez milosti, gadnom,
I jer sam isko značaj bez sjenke,
Sanjarskom ludom zvaste me jadnom,
A dok za uzorim' kleco sam v'jek,
Vi ste se digli još časniji tek.
Ne, ja ne mogu zlatnom idolu
Žrtvovat sve i duh i poštenje;
Ne, ja ne mogu igrati glumu,
Veseo bit, gdje srce mi stenje.
Koljeno svijat pred tim, što mrzim.
Moja je zato preponosna duša,
Da lažem slaveć svu tu prostotu,
Od koje svaka mi miso se gnjuša,
Man'te me, zalud su riječi vam sve.
Dajte mi smirit se, bilo ma gdje!

Dragutin Domjanić 

Zagreb - ZOO Maksimir

POTOMAK

Potekoh od onog kome bi zemlja mat
i koji zemlji dade riječ svoju za uzvrat,
tu riječ koju pisa u drvo i kamen
kao znak prokletstva, kao gorki znamen,
da bude sva od krvi, da živi i diše
i da sva po zemlji i patnji miriše,
da u sebi nosi i svjetlost i tminu,
i zvjezdanu sjajnost i mračnu dubinu,
da bude riječ gola, da ne bude ništa,
samo tračak svjetla iznad pokopišta.

Nikola Milićević

Solin - Crkva Gospe od Otoka

PUT U ZLATNE SLAVOLUKE

Žvačući gorkost znojna hljeba,
gazeći staze strmih strana,
ponavljaš sebi svakog dana:
o, izdržati samo treba!

Izdržati - i ništa više,
to je sva mudrost ovog svijeta,
sva nada mirnog sunocokreta,
pod suncem što mu oči siše.

A ti sve stremiš nekom sjaju
gazeći tupo, malaksalo,
i uvijek kažeš: samo malo,
još samo malo, pa smo na kraju.

I tako ideš put visova
kroz gorku maglu svojih nada,
kroz zelen tuđih vinograda
i kroz bespuće svojih snova.

Podižeš svoje prazne ruke,
ideš za suncem kroz doline,
a ono uvijek dalje mine,
odnoseć zlatne slavoluke.

Ideš i ideš, brojeć dane,
i tome broju nikad kraja,
i ti sav crn, bez uzdisaja,
potežeš noge okovane.

No dani teku u svom slijedu
i smrt će doći iznenada,
a ti ćeš reći čak i tada:
još to izdrži - pa u redu.

Nikola Milićević

Klis