Žvačući gorkost znojna hljeba,
gazeći staze strmih strana,
ponavljaš sebi svakog dana:
o, izdržati samo treba!
Izdržati - i ništa više,
to je sva mudrost ovog svijeta,
sva nada mirnog sunocokreta,
pod suncem što mu oči siše.
A ti sve stremiš nekom sjaju
gazeći tupo, malaksalo,
i uvijek kažeš: samo malo,
još samo malo, pa smo na kraju.
I tako ideš put visova
kroz gorku maglu svojih nada,
kroz zelen tuđih vinograda
i kroz bespuće svojih snova.
Podižeš svoje prazne ruke,
ideš za suncem kroz doline,
a ono uvijek dalje mine,
odnoseć zlatne slavoluke.
Ideš i ideš, brojeć dane,
i tome broju nikad kraja,
i ti sav crn, bez uzdisaja,
potežeš noge okovane.
No dani teku u svom slijedu
i smrt će doći iznenada,
a ti ćeš reći čak i tada:
još to izdrži - pa u redu.
Nikola Milićević
gazeći staze strmih strana,
ponavljaš sebi svakog dana:
o, izdržati samo treba!
Izdržati - i ništa više,
to je sva mudrost ovog svijeta,
sva nada mirnog sunocokreta,
pod suncem što mu oči siše.
A ti sve stremiš nekom sjaju
gazeći tupo, malaksalo,
i uvijek kažeš: samo malo,
još samo malo, pa smo na kraju.
I tako ideš put visova
kroz gorku maglu svojih nada,
kroz zelen tuđih vinograda
i kroz bespuće svojih snova.
Podižeš svoje prazne ruke,
ideš za suncem kroz doline,
a ono uvijek dalje mine,
odnoseć zlatne slavoluke.
Ideš i ideš, brojeć dane,
i tome broju nikad kraja,
i ti sav crn, bez uzdisaja,
potežeš noge okovane.
No dani teku u svom slijedu
i smrt će doći iznenada,
a ti ćeš reći čak i tada:
još to izdrži - pa u redu.
Nikola Milićević
 |
| Klis |
