MOJE VELIKO SLOVO

Ti si jedno veliko slovo
u mom životu,
neoprostivo i nedužno,
namjerno i slučajno,
ti si sve.
I noćas ja se odjednom sjetim kiše
koja je pala tog popodneva.
Sjetim se tvojih očiju
iz kojih nisam izlazio
pet sati i nekoliko minuta
a za to vrijeme svijet se okretao
i ništa nije stajalo;
druga smjena je radila neumorno,
netko je u tom trenutku ljubio
i umiralo se u tih pet sati
i nekoliko minuta
a mi smo dijelili sudbinu ruže
ja s tvojim imenom na usni
i ti sa mnom.
Kiša je padala tog popodneva
znam to sigurno
jer na tvom licu je zasjala jedna kap
poput bisera
i trave su sanjale o nama.
Ti si jedno veliko slovo u mom životu
i samo sam tebe učio
kako se pobjedjuje ravnodušnost
govorio sam ti lijepo
a ustvari
ponekad sam pomislio kako bi bilo
raskopčati tvoju košulju
i ljubiti te dugo
tako dugo dok kiša ne prestane.
Ti si moje veliko slovo
veliko poglavlje jednog popodneva
i malo večernje tame.
Ti si zvijezda lutajuća
koja mi se seli iz oka u oko.
Pa sjetiš li se kako smo izašli
iz te kiše sretni,
moje veliko slovo

Željko Krznarić

Makarska

TAJANSTVA

Bukom te vreve i sredine tijesne
ja uho pružam za glasove tajne
i donose mi utjehe beskrajne,
ponavljaju mi pjesme urnebesne.
Uhodim kako moje misli bijesne
teku u gorke suze živodajne,
i slutim uru gdje će strašne tajne
gromadom crnom zgnječit noći nesne.
– Ko sam i što sam, što ću, koga volim,
što tražim, kuda idem, za čim lutam? –
Uzalud nebo za odgovor molim,
uplašen sobom svoje suze gutam;
tajanstvo stvari i života zebe,
ne poznajem ništa, a najmanje sebe.

Tin Ujević

Poreč

PJESMA SVETOG ULJA

Ući u stablo i biti ulje
otvarati vrata svjetlosti
biti i stati, pečatiti se
uživati sunce i pružati ga
na sve četiri, dupsti zemlju
zahvaljivati pticama i opet
ući u stablo, biti red, biti
svi njegovi otvori, svaki list
i svako ime svetosti, jačati
zlato i ljubav, blagoslov
božji, milost oduvijek
ući u stablo, biti svjetiljka
odoljeti vatri, izbiti u rosi
uteći humku, biti greben vjetra
ima li mudrije tečnosti
ima li umnijega duha
od očišćenja do pomazanja
o staro o prastaro
maslinovo
navijek

Jakša Fiamengo

Merano

ZEMLJA II KIKIRIKI

Zemlja koju proglasih svojom, prihvati moju taštinu,
znala je savjet mi dat, gdje da posadim što,
breskvu ovdje posadi, a tamo ti manjka trešnja,
ovdje će rasti grah, a tamo ti manjka trs,
travicu posij ovuda, da živica društvo imade,
a onda, dijete, čuj, da budeš potpuno moj
utrobi majke se vrati, što čeka otkad se rodi.
Umri mi čedo milo, smrt dosta je poznata stvar.
Otvori tu se zemlja i stvori se jama duboka:
svaka je bila grob – kao za maleno ja,
ja se strovalih i padoh ko ono neživo tijelo,
nada mnom zacijeli tlo, ne ostade rane znak:
a onda tu izniknu zelen kikiriki ko čarobni grašak,
i procvjeta, propupa pup – i stapka se usmjeri tlu
za čas izraste i cvijetak i sve se vuče u zemlju,
tu se rodi i plod, – osmica, zipka i lijes,
tako se opet ponovih, komada osam do devet,
kolijevka ona i lijes bili su sjeme i plod,
lijepo su niknuli ondje gdje zemlju proglasih svojom.

Ivan Slamnig

Hum

KONAČNO JEDNOG DANA

Konačno jednoga dana ja ću biti mrtav
Zapuhnut u kut nekog dvorišta kao jesenski list
Okrenut na leđa kao stara muha
Insekt koji je vidio previše svjetla. 
To će biti tako. 
Sve drugo će biti sporno
Govorit će da ja nisam znao kako se pišu pjesme:

"Sam je ostavio svjedočanstva u tom smislu!" 
Drugi će, naprotiv, tvrditi
Da sam ja pokazivao nekakav put
Kojim bi trebala proći čitava hrvatska poezija
Kao griješne duše kroz vatru. 
Treći će prihvaćati sve što sam napisao
Postavljat će retorička pitanja:
"Zamislite, obzirom na to da nigdje nije našao
Ni sreću ni zadovoljstvo?"
Idući tom linijom bit će i onih
Koji će - kao u Shakespeareovu slučaju -
Dokazivati ne bez svake osnove
Da ja nikada nisam ni postojao:
Na taj ću način biti s vremenom pretvoren u ideju
Neku vrstu sumaglice na tržištu gluposti. 
Kad bih mogao, ja bih se složio sa svima njima
Ali ja ću biti neutralan u čitavu sporu:
Nakon konfuzna života
Smrt će biti sabrana i potpuna.

Boris Maruna

Hum

ALEJA GLAGOLJAŠA

Put u Povijest vodi tamo gdje ga nema;
U lijevak počela, u kolijevku štenja:
Od Slova do Vrata iza kojih drijema
Najmanji Grad grada, Grad od priviđenja.

A dolina plodna, znakovi kraj puta:
Vidikovac, Razvod, Stol za blagovanje...
Humščinom s Misalom Žakan Juri luta
I zazivlje zorz, i sunce ga žanje.

Zna se: Izum Pisma Sveta braća dijele
S travaricom biskom od lišća imele,
I pije ih zemlja, blago na ispaši...

I dok listaš Povijest poput brevijara 
Procesiju vidiš (oko te nne vara):
Od Roča do Huma gaze glagoljaši.

Jakša Fiamengo

Hum

NAŠE KUĆE

Ove kuće, grúbe, síre,
sve u srićne náše dâne,
Pune smiha odjekuju
kroz ponistre rasplanzâne.

I čarčidu čárčki máli
po svih vártlih na grınámi
I činí se ko da lize
svítla rádost po stinámi.

Pere Ljubić

Solin