BIJELA NEVJESTA, GENIUS LOCI

Bura nema gospodara. Ona je vladarica proljetnih ptica i latica.
Jednom rukom otima, drugom dariva. Lice joj nevidljivo,                
                                                                               škura bura,
ludi znaci. Kad zadimi, ne vidiš ni buru ni more, ni klasje ni trsje.
Sve svoje znakove, sve plamence, sve konopce, svako jedro, slama,
krši, vitla, nosi. sad crna, sad zelena, pa plamena, pa crvena, pa
srebrena, modra... Bura zviždi, krši, kida, potapa, jauče, plače
                                                                                            kriči,
maše rukama, pa govori, pa kune, pa zaklinje...Kida jarbole, nosi
krovove, udara u zvona, u orgulje, u pećine, u grobove, buca, valja
kamenje, vitla prašinu, u dubini, u širini, u visini, žedna pijavica.
kad se umije pa se umiri, zovu je reduša, bijela nevjesta.
Zlo, ako te skobi nad urvinom, a još gore: na moru. Ona kida
i obnavlja, vraća zdravlje. Bura stvara i razara.
kaže se: Daj bože malu buru, a veliko sunce.

Jure Kaštelan

Kaštel Stari

BLAG BUDI GOLUBU

Kad stanem na vrata neba
reći ću kako se zovem
(Ivan Golub).

Reći ću:
Sjeti se da u predvorju hrama
nisi prevrnuo krletke
niti otjerao golubove.
Ne otjeraj Goluba
s praga nebeskog Hrama.

Spomeni se da se
nad Tvojom glavom na Jordanu
spustio Duh u liku goluba
kad Te je Ivan krstio.
Blag budi Golubu (Ivanu)!

Ivan Golub

Makarska

MLADOST

Da budem svjež i mlad i pun života,
ko vesela i divlja dječja igra,
da budem svjež i bistar kao voda
i bestjelesno vitak poput tigra;
da obnavljam se bezbrojan ko ikra,
da narav smrtnu nikad ne odam,
da budem i živa i mitska čigra,
da znadem što je potpuna ljepota,

da kad me sretna neka stara žena,
što ipak nešto od starosti čeka,
poželi biti opet jednom mlada,
poželi biti lijepa kao nekad;

i hoteć da se ko djevojka nosi
crveno lišće zamrsi u kosi.

Antun Šoljan 
 

Split

MUČEĆA LJUBAV

U mučanju tvrdnom je zaljubljen živil,
    milost, najam, dragost prositi želeći
    od vile predrage, vim se ni podstupil,
    neg z vustmi je mučal, srcem govoreći.

Z gustim zdihavanjem plamen svoj skazival,
    čudeć, razmišlajuć u njem izgoriti,
    prem ne prosil milost, milost je ufival,
    z mučećim jezikom htil to izprositi.

Štimal je nevojlnik z mučanjem bit srićan,
    al gorući plamen nastal objačati,
    da ni mogal dalje prebolit nesrićan,
    neg kot verna Fenix moral izažgati.

Tako služeć, mučeć oh prez smilovanja,
    u ljubavi stalan volil pretrpiti;
    zamiru je štimal pomoć, zazivanja,
    ne hteć reći: vmiram, moral je umriti.

Fran Krsto Frankopan

Plitvice

OLUJA NA MORU

Prvo se more mreškalo,
Nebu i vjetru se smješkalo.
Onda je vjetar pohrlio
I cijelo je nebo obgrlio.

Potom se nebo namrgodilo
I munjama je more nadsvodilo.
A kad se nebo naboralo,
Gromovima je more preoralo.

Na kraju je more
Skočilo u krilo -
Tako je prestrašeno bilo!

Nada Zidar Bogadi

Trogir

LJUBITELJU STARIH KNJIGA

Ima knjiga pisanih već prije tisuću ljeta,
Učenih dosta, ali se ljepotom ne žare.
Ti ih ipak hvališ više nego pjesme moje,
Samo s toga, što moje nisu tako stare.

Toliko ti sada cijeniš vremena stara,
S toliko osjećaja poštuješ davnine.
A ipak, ljepše je ono novo, što se stvara,
A ne Bartole, što je puno svelosti i truhline.

Što da ti sada zaželim za tvoj ukus naopaki?
Ovo ti želim, iako je malo opasno ipak:
Da ti se dopada bućkuriš, a ne falernac jaki,
I da se tvom ukusu sviđa samo gnjio šipak;

Da s tobom ne legne lijepa Poliksena,
nego Hekuba, ne starica više, nego kuja ljuta,
Ta grdobna štrklja, krabulja, što barama opkoljena,
Po bučnim obalama zavija i škrguta.

Ivan Česmički (Janus Pannonius)
preveo sa latinskog Nikola Šop

Zagreb - Knjižnica Marije Jurić Zagorke 

PORTRET RATA 1992.

Komadi krajolika pogađaju žestinom tanadi.
Sve sad leti, voćnjaci, djevojka s kravama,
             crkve, bunari.
Uzalud se pokušavaš uspeti na greben svijesti.
Sve više osjećaš: netko se drugi penje.
Ti  ne možeš biti ovo strašilo od krpa
             i razderana mesa.
Ili jesi, ili više nikad nećeš disati vedrim
             plućima.

Govore poremećeni glasovi, stvari se gomilaju
             u nasrtljive hrpe.
Vlakovi posrću u mučnim kružnicama.
Sada otići, sada sve ostaviti?
Šutlljivi si prosjak koji čuva nekoliko
            zamašćenih fotografija.
Jednako sebično ponavljaš uskoću koraka.

I više nije bitno što se tebi događa,
            što drugima.
Sjediš s istim prognanicima za beskonačnim
            stolom.
Prinosiš žlicu, stišćeš komad zelenog
            kruha.
Vani se utrkuju histerične sirene.
Netko odlazi iz tebe ali nitko ne dolazi.
Ostat ćeš naslikan s ostacima ruku
           na ušima.

Slavko Mihalić

Drniš