Ponovno me
dovodiš na početak.
Pozivaš me
da iznova pođem koracima kojima sam već kročio.
Pozivaš me
da zborim riječima koje sam već izgovarao.
Pozivaš me
na dodire koje sam već proživio.
Pozivaš me
da upoznam one koje već otprije poznajem.
Odazvat ću
se i strpljive i povjerljive duše prionuti uza tvoj poziv.
I, začudo,
sve korake kojima ću hoditi, sve riječi kojima ću zboriti, dodire koje ću
proživljavati, sva poznanstva, oćutjet ću novima.
Zateći ću se
u nekom novom svijetu, svijetu koji je više tvoj.
U svijetu u
kojem ćemo biti bliže jedno drugome.
Jer ti
prebivaš u dubinama, mojim i u dubinama svih bića i ondje želiš da bude mjesto
našeg susreta.
Jedino ondje
pit ćemo život iz iste posude.
Ponovno me
pozivaš na početak i pozivaš da obnovim žar prve ljubavi.
Za sve.
Da me umor
ne iscrpljuje, već nadahnjuje.
Da od boli
ne malakšem, već da progledam.
Da od
blizine ne zanijemim, već da cijelog sebe pretočim u zahvalnost.
Pozivaš me da
progledam u neki bolji i ljepši svijet, svijet u kojem si očitiji i
razumljiviji po mudrosti koja nije plod mojega truda.
I već znam
što ćeš me pitati kada se idući put budemo sreli.
Nećeš me
pitati koliko sam puta prešao, već kako prolazim putem kojim sam pošao.
Kako pohađam
srca kroz koja si položio moj put.
Kako se
nastanjujem u tvojemu srcu.
Stjepan Lice
Stjepan Lice
 |
| Šibenik |
