utorak, 22. studenoga 2016.

PODSJETNIK

Htio bih te podsjetiti na toliko toga što se, moguće, i podrazumijeva.
Htio bih te podsjetiti da sunce vazda sja nad tobom – i kad ga oblaci, pa i tmine, zakrivaju.

Htio bih te podsjetiti da je Božja ruka prostranija od svih tvojih dana i snova.
I da je Evanđelje najprisnija svjetiljka na svim čovjekovim putovima.
Da je u njemu odgovor na svako ljudsko pitanje, pa i na ono na koje odgovora nema.

Htio bih te podsjetiti da nije dobro išta grčevito držati, bilo u ruci, bilo u duši.
I da, jednako tako, nije dobro išta olako ispustiti iz ruke ili duše.

Htio bih te podsjetiti da vedrina tvog bića, osim ako ti na to ne pristaneš, ne treba biti podložna tmurnim vremenima koja te zadese.
I da dobrom voljom, postojanošću njezinom, možeš preobraziti ne samo sebe nego i svijet u kojem živiš.

Htio bih te podsjetiti na smijeh koji živi u tebi.
I na blagi smijeh, suzu, šutnju i tišinu.
I oni su tvoj govor, bit će i rječitiji od tvojih riječi.
Budi po njima blizak svakom koga ti Bog pošalje.

Htio bih te podsjetiti da je ljudski potruditi se da nikoga ne povrijediš ili raniš.
Jer svijet je odveć izranjeno mjesto da bi mu se lakomisleno smjela pridodati ijedna rana.

Htio bih te podsjetiti da smisao tvojih dana nije u tome da se samo pridodaju u nisku nalik jedni drugima.
Da bi svaki htio biti jedinstven.
I da bi te svaki htio oplemeniti u tvojoj ljudskosti; da bi ti svakog svojom ljudskošću mogao oplemeniti.

Htio bih te podsjetiti na okrepljujuću snagu zagrljaja.
Da sav život živiš u Božjem zagrljaju; i da u svoj zagrljaj spremno i skrbno udomiš one do kojih ti je stalo.
I doživiš blagoslov njihovog zagrljaja.

I molim te da i ti mene na sve to – i ne samo riječima – podsjećaš.

Stjepan Lice 
Visovac, Krka