PROŠLA MLADOST

Kad mladjan bijah, igro sam se perom,
U sitnih pjesmah bol sam svoju bajo,
I ne pomislih, da bi s' izgubljene
Ja ikada se mladosti pokajo.

I ljuven pjesmu, milje djevojačko,
I plavih očih čarovite kriesi,
I sladjan miris cvieća raznolikog
I ono sve, što mladjan život resi:

Sve mnijah, da sam diso i miriso,
Sa cielom snagom uzbibane strasti.
I mnijah, da sam nakrco si dušu
Sa osjećajem najmilijih slasti.

A sad gdje starim, gdje se kosa gruša,
Gdje razočaran u daljine gledim,
Tek vidim kako j' pusto srce moje,
Za nepoznatim nječim uvijek žedim.

Što hoćeš, srce? Zar ti dosta nije
Te igre puste burnih uzkucaja,
Zar misliš, da će uviek trajat moći
Ta šara varka ljubanoga raja?

Što onda bilo tvoje pravo sveto,
Da ljubav ti se ljubavlju uzvrati,
Sad tek je darak, što ga dobra duša
Iz smilovanja biedniku ne krati.

Franjo Ciraki

 

Motovun

PEJSAŽ U SOBI

Svoje sam nebo sakrio u sebi.
Svoju sam radost stisnuo u šaci.

U sobi
rastu
čempresi.
Mačka na žutom izvoru
pije mjesečinu

da dođe gladan, go, da dođe makar ko
da voli da psuje da bekrija da se opije
da se osneni san kroz prste
kroz noći pod krilom ptice
da od riječi da od malih i velikih slova
potamni lice da porumeni

da dođe kroz prozor kroz krov
da nijem da gluh
i da mu rečem:
druže, zatvori oči i slikaj.

On bi iz džepa izvadio sunce
umotano u zamazani rubac
i mahao bi kistom opijen.

Jure Kaštelan 

Vrsar

NEVIDLJIV CVIJET

Ima cvjetova na nedostupu.
U visinama. Pod morem. Kome cvjetaju?

Ima cvjetova. Svjetlosti ima. Ima zvukova
izvan sna i disanja.

Ljepoto sama za sebe,
jesam li i ja tajna tvoja. Kome govorim?

Ima jedan cvijet. A moje oči
neće ga vidjeti. Jedan cvijet.

Jure Kaštelan

Mosor

SVE ŠTO SE RAĐA

Sve što se rađa grob u sebi nosi
i svoju zoru i prolaznosti prah,
a mjesec kad se nad selom nasmije
više me nije kao prije, strah.

Skinut će život u rađanju novom,
razgolit će me sve do gole kosti.
Otkuda ti na vrancu plamenom,
druže moje mladosti?

Sve što se rađa grob u sebi nosi
i svoju zoru i prolaznosti prah,
a mjesec kad se nad selom nasmije
više me nije, kao prije, strah.

Jure Kaštelan

 

Solin

DAVNA PJESMO

Davna pjesmo, modrino iz uspomene

Mašto između čaša, pijem u dimu

dok živi svijet, izgorjevši, lebdi nad parkom

Nepriznat

s pticama, snom došaptava more

I prijaznije more

i predio iz naše slutnje

gdje jedan strm puteljak u osami žuti

(Nitko ne prohodi onud

nit itko njime silazi

u područja pristunih misli

koja dotiču zvijezde)

Te samcat iako bez ljudi

bez sjete

stojim na rubu svega što nas ovdje uzdiže

u istini bez smisla

ko grad bez imalo duše

napušten od žitelja

proslavljen prije predaje

Josip Pupačić

Zadar

APOKALIPSA

Gorim
i prosipam suze
koje neće izgorjeti.
Gorim kao jablan
uspokojen i miran tišinom
uzdignutom do njegova pogleda;
kao more koje se dimi i odustaje
od pokreta. Gorim i izvirem
iz svog tijela, i nadilazim
žrtvu rasprostranjenu u sebi.
Noći i dani okupljaju se
oko mene: gledaju kako
gorim, čude se kako postojim
i onesviješćeni padaju
do mojih nogu. Pepeo moje
krvi (kao pahuljice snijega)
pokriva ugašena jutra
i utrnule večeri. Padam
da bi zaštitio njihov san
od neumitnog
vjetra što se približava. I ustajem,
da gorim, da nadživim smrt
koja ruje poda mnom, da se
rasprostranim nad žrtvenikom
nad zemljom, koja osluškuje
moj glas, što tutnji
u visinama.

Josip Pupačić

FILIGRAN

Započeo sam neznalački i naivno
svoj posao,
ali su moji prsti bili okretni
i moje oči
obojene gorama.
Gradio sam kuću svoju
bijelu i otmjenu,
kuću u kojoj ću pogostiti svoje drugove
skromno
i pristojno.
I došli  su od sebe moji drugovi
sa slijepim rukama,
i pustili su jata šišmiša
na plave prozore;
sa slijepim rukama
moji drugovi...
Zatvorio sam vrata mramorna,
Zapalio sam prste ranjave,
i istjerao jata šišmiša
sa plavih prozora.
Kuća je moja bila
bijela
i otmjena.

Josip Pupačić

Grožnjan