Kad mladjan bijah, igro sam se perom,
U sitnih pjesmah bol sam svoju bajo,
I ne pomislih, da bi s' izgubljene
Ja ikada se mladosti pokajo.
U sitnih pjesmah bol sam svoju bajo,
I ne pomislih, da bi s' izgubljene
Ja ikada se mladosti pokajo.
I ljuven pjesmu, milje djevojačko,
I plavih očih čarovite kriesi,
I sladjan miris cvieća raznolikog
I ono sve, što mladjan život resi:
Sve mnijah, da sam diso i miriso,
Sa cielom snagom uzbibane strasti.
I mnijah, da sam nakrco si dušu
Sa osjećajem najmilijih slasti.
A sad gdje starim, gdje se kosa gruša,
Gdje razočaran u daljine gledim,
Tek vidim kako j' pusto srce moje,
Za nepoznatim nječim uvijek žedim.
Što hoćeš, srce? Zar ti dosta nije
Te igre puste burnih uzkucaja,
Zar misliš, da će uviek trajat moći
Ta šara varka ljubanoga raja?
Što onda bilo tvoje pravo sveto,
Da ljubav ti se ljubavlju uzvrati,
Sad tek je darak, što ga dobra duša
Iz smilovanja biedniku ne krati.
Franjo Ciraki
