četvrtak, 21. kolovoza 2025.

PEJSAŽ U SOBI

Svoje sam nebo sakrio u sebi.
Svoju sam radost stisnuo u šaci.

U sobi
rastu
čempresi.
Mačka na žutom izvoru
pije mjesečinu

da dođe gladan, go, da dođe makar ko
da voli da psuje da bekrija da se opije
da se osneni san kroz prste
kroz noći pod krilom ptice
da od riječi da od malih i velikih slova
potamni lice da porumeni

da dođe kroz prozor kroz krov
da nijem da gluh
i da mu rečem:
druže, zatvori oči i slikaj.

On bi iz džepa izvadio sunce
umotano u zamazani rubac
i mahao bi kistom opijen.


Jure Kaštelan 


Vrsar

ponedjeljak, 18. kolovoza 2025.

NEVIDLJIV CVIJET

Ima cvjetova na nedostupu.
U visinama. Pod morem. Kome cvjetaju?

Ima cvjetova. Svjetlosti ima. Ima zvukova
izvan sna i disanja.

Ljepoto sama za sebe,
jesam li i ja tajna tvoja. Kome govorim?

Ima jedan cvijet. A moje oči
neće ga vidjeti. Jedan cvijet.


Jure Kaštelan

Mosor


nedjelja, 17. kolovoza 2025.

SVE ŠTO SE RAĐA

Sve što se rađa grob u sebi nosi
i svoju zoru i prolaznosti prah,
a mjesec kad se nad selom nasmije
više me nije kao prije, strah.

Skinut će život u rađanju novom,
razgolit će me sve do gole kosti.
Otkuda ti na vrancu plamenom,
druže moje mladosti?

Sve što se rađa grob u sebi nosi
i svoju zoru i prolaznosti prah,
a mjesec kad se nad selom nasmije
više me nije, kao prije, strah.

Jure Kaštelan
 

Solin

četvrtak, 14. kolovoza 2025.

DAVNA PJESMO

Davna pjesmo, modrino iz uspomene
Mašto između čaša, pijem u dimu
dok živi svijet, izgorjevši, lebdi nad parkom
Nepriznat
s pticama, snom došaptava more

I prijaznije more
i predio iz naše slutnje
gdje jedan strm puteljak u osami žuti

(Nitko ne prohodi onud
nit itko njime silazi
u područja pristunih misli
koja dotiču zvijezde)

Te samcat iako bez ljudi
bez sjete
stojim na rubu svega što nas ovdje uzdiže
u istini bez smisla
ko grad bez imalo duše
napušten od žitelja

proslavljen prije predaje

Josip Pupačić

Zadar

utorak, 12. kolovoza 2025.

FILIGRAN

Započeo sam neznalački i naivno
svoj posao,
ali su moji prsti bili okretni
i moje oči
obojene gorama.
Gradio sam kuću svoju
bijelu i otmjenu,
kuću u kojoj ću pogostiti svoje drugove
skromno
i pristojno.
I došli  su od sebe moji drugovi
sa slijepim rukama,
i pustili su jata šišmiša
na plave prozore;
sa slijepim rukama
moji drugovi...
Zatvorio sam vrata mramorna,
Zapalio sam prste ranjave,
i istjerao jata šišmiša
sa plavih prozora.
Kuća je moja bila
bijela
i otmjena.


Josip Pupačić

Grožnjan


ponedjeljak, 11. kolovoza 2025.

SPAVAJ MI, MILJENO MOJE

Rastu, rastu tek iz tebe moji najtiši dani
Iz tebe kao cvjetovi u ovoj noći nada mnom
U mislima mi razmiču u nadi dalek vidokrug

Nad mojim grobom prastarim biser se biser prosipa

Iz tvojim malih očiju raste plamičak ljubavi
I zrači davnom svjetlošću one ugasle dane
Na jednom stolu hrastovom u bilu gradu nad 
                                                          morjem

U bilu selu na bregi kraj one bistre Cetine

Dok s grudi svoje majčice bijelim mlijekom 
                                                          napajaš
I brižno čelo njezino zvjezdanim sjajem ozariš
To oko lika bakina aureolu sazdaješ

U bili selu Slimenu kraj one bistre Cetine

U ovom gradu rvackom pod jednom gorom zelenom
Ti spavaš tako nevino u ovoj noći nada mnom
U ovom slavlju što ga tkam od zebnje i od radosti

Već petnaest dana i noći od suza i od nježnosti

U mojoj duši otvaraš u nadi dalek vidokrug
U ovom gradu rvackom pod našom gorom 
                                                  Slemenom
Ti ni ne slutiš, ti ni ne sanjaš, malešna

Ninu ni nana trajnana, o moja zlatna jabuko

Vani rominja kiša po našem blatnom predgrađu
(O moja majka stara u romoru svojih suza
Evo ti napokon uzdarja - ovaj nevini cvijet!)

Ti oko lika bakina aureolu sazdaješ

Spavaj moje dijete; spavaj moje dijete
Ninu ni nana trajnana, spavaj mi, miljeno moje.


Josip Pupačić

Cetina


četvrtak, 7. kolovoza 2025.

KRIKOM U SUNCU

Evo se pokrenu u meni ono nešto
slično miguljanju riba u jezeru koje sahne
još više pritješnjenoj zvijeri
Ko voda se talasa
Pa se propinje, crveni kako me plijeni

Pa se propinje
srcem se ispunjava zagonetna voda
Gospodar njezin i sužanj
u meni je, a u njoj se davim

Sapet za vrhunce
niz gudure se valjam
krikom u suncu

sviješću u - ništavilu


Josip Pupačić

Plitvice