PJESNIK

Pjevat mi se opet hoće,
    Ali ne znam ni sam kako:
    Bih li pjevo od veselja,
    Pjevajući bih li plako!

Na prozor mi jutros dođe
    Bio soko neviđeni,
    Kljuje staklo na prozoru,
    Dok prokljuje sanak meni:

"Otkud tebi tvrdi sanak,
    Da još spavaš, kad su pijetli
    Triput zoru već prozvali,
    Triput zoru i dan svijetli?

Među zemljom i međ nebom
    Tvoja cesta još je duga
    Do sjajnoga onog hrama,
    Gdje će t' ljuba bit supruga.

O diži se, putuj smjelo!
    U hodu te ništ' ne smeta,
    Ljubimac si zemlje svoje,
    Poznanik si cijelog svijeta.

A krasna je cesta tvoja:
    Svuda ravna i jednaka,
    Uz nju polja puna cvijeća,
    Nad njom nebo bez oblaka."

"Moj sokole, moj anđele!
    Sa visosti tvoje zreći
    Ti drukčije put moj vidiš,
    Neg' po njemu ja hodeći.

Tvom se oku zemlja čini
    Zvijezda jasna i okrugla;
    Iz daljine ti ne vidiš,
    Da je puna jaza, ugla!"

"A ti digni se na krilih
    Nad zemaljske neravnosti,
    Spuža koj' po zemlji puzi
    Mora svaki trn ubosti."

"Ne imam krila ja da letim,
    Nit bih ostavit zemlju moga';
    Sinak ljubi i zlu majku,
    Majka i zla sina svoga."

"Oj pjesniče nesretniče!
    Suh si listak ti na gori,
    Koj' od sunca nebeskoga
    Ne sazrije nego izgori.

Nebo vjetrom uzdiže te,
    A zemlja ti letjet ne da;
    Među zemljom tako i nebom
    Tvoja duša uvijek preda."

Petar Preradović

Solin

MOJ DUBROVNIK

Bio je mirisni svibanj, a ja
Ne imadoh ni osmanaest ljeta
Kada prvi puta dođoh u Grad
Pjesnika. No, imao sam srce

Zaljubljeno i prepuno pjesama
Nenapisanih. Čiope su u meni
Cvrkutale i cvale naranče.

Ni samom sebi ne bih priznao
Da je u Gradu bila djevojka
Koja mi reče: Dragi, volim te.

U mračnoj sobi, danas je preda mnom
Zimnja ruža i grančica čempresa
Što ih ubrah na grobu neznanom.
Na Mihajlu...Mrtvo zvono. Tišina.

Dragutin Tadijanović

Dubrovnik

ZLATNIM PTICAMA

Umornih nogu hodim prašnim cestama
I pjevam turobnu pjesmu zlatnim pticama:

Ptice nemaju polja, ni vinograda rodnog, ni kuće;
Ne žanju njive svoje, ne gaze u kacama grožđe.
Ali ih zora budne nalazi, s pjesmom u žutome kljunu.
Okisle od pljuska u gori, one se kriju med lišće.

I ti si, dušo moja, ptica pokisla; crna
Ptica u mraku. Da.
Preda te nije, na vidiku, postavljena trpeza teška
S bogatim jelom i vinom. Ti nemaš ni prazne čaše.

Tebe su gazili, gazili, kao po ulicama blato.
Dušo, ptico zlatna!

Dragutin Tadijanović

Solin

BEZ NJE

U kutu svakom jeca sjećanje.
Na klaviru tipke čekaju.
Male njene ruke mrtve su.
Bez nje: sam sam.

Spomen nosi miris proljeća.
Suza budi sliku prozora:
na njoj lice moje djevojke.
Ruku. Pozdrav.

Oko groba šume jablani.
Na dnu groba leži
Mirjana.

Plačem. Raste cvijet, pun otrova.
Zašto živim.

Vladimir Kovačić

Hum

JENA LJUBAV

Vajk sam u strahu bija,
kad san ti blizu prolazija.
Prazne su brente skakale na tvojen tovaru,
roče su roštale po trdoj sedlenici
u uskoj ulici, zmež gustih korun.
Nikad se nismo u oči pogledali 
i samoga Boga smo vreda si nazvali,
pak zajno se minuli.
Kraljevski se klatilo s tobon tvoje sukneno krilo,
ruke su ti igrale držeći pletilo.

Jutro za jutron smo tako se stajali, prija sunca istoka,
ti si po vodu na vrutak hodila, a ja san dohaža iz boka.
Vesla san drža u rukah svu noć i sad san pod ribon sprignut,
budi prez straha, neću ja oči gori podignut,
i nećeš od mene čuti druge beside,
nego jutarnji pozdrav.

Nikad ti nisan zapiva pod tvojin balkonom,
cviće i facolić mi mlada nisi slala,
i znaka da znaš za me ti mi nisi dala.
Nikad se mi nećemo pokriti s jenin lancunom.

Naša ljubav je bila prez glasa, kako puti u zoru,
kako tvoje delo u vrlih i moje muke na moru.
Potiho sama se gasila, u spomenu stala je tiha,
lipa ljubav je prez riči, slatka ljubav je prez griha.

Mate Balota

Bani, Istra

JUGO

Čuda lit već nisan pravo jugo čuja,
kako vrta i kuha u moru,
kako šviče i mlati i vlada,
valja vale visoke ka goru,
podlokiva skase i mulje spod grada.
A ja bin se rada po jugu na more vrnuja.

Po jugu je more sasvin drugače,
ni milo, ni glatko,
ne smije se slatko
svaken noven poznancu.
Po jugu more grmi, mlati i plače,
tuče po bandah, priko brodi skače.
Oj, udri more, i šumi sve jače,
pivaj tužnu pismu, meni izgnancu.

Kad tako prid zimu, more, si puno jada,
sve biži od tebe.
Ni vididti nideri gospodske kostime,
ni fine kapeline.
Sve ča je prisno, slabo i prez srca,
sad od tebe zene.
I kad drivo od jarboli i pinuni puca
samo junaki, kin delo ni parada,
biju se s tobon, prez straha od vitra, dažda i grada.

Sve su jahte se skrile, svih je športisti nestalo,
plaže su prazne, pusto i golo je žalo.
Sad samo putuju mornarske bracere,
mučno prolaze kroz dažde i nevere.
Za malo palente, za ridak šoldin,
rišćaju na jugo, podnose grbin.

Kad jugo zakuha, more grede sve bliže,
visoko se diže, sve do vrtli dosiže,
i meni postaje draže i milije,
kad šumi prez mira, i daž po njen lije.
Kraj mora, i na moru ustaju tad samo njegovi
i ja bin rad biti sad s ocon na provi,
da čujen mu glas, kako zapovida i psuje.
Lip je život samo ontar, kad se prez straha žrtvuje.

Mate Balota

Dubrovnik

DRAGI KAMEN

Naš kraj je zvanka brižan, prez polja i prez vode,
i sunce u njem pali, kamenje u njem gori,
a svaki mu čovik za kruh se mučno bori,
za goli svoj život, za malo lih slobode.

Svejeno nan je drag ti oštar kamnik svaki,
i skasi i pećine i doci i doline,
sve muke i sve patnje i sunca zraki jaki,
a uko svega more, ko gledaš od miline.

Zaš mis mo dica sunca i vina crlenega,
i mora velikega i juga teple krvi.
Kad ulika urodi, to dar nan je od Boga,
kad loza nan ponese, na svitu mi smo prvi.

Svo srebro ča se svitli, svo zlato ča je kadi,
je manje milo srcu od litice i krasa:
Svi naš život je vezan oko trdog skasa,
di su nan ustali dani mladi.

Mate Balota

Motovun