četvrtak, 2. svibnja 2024.

MURVE

Dve ja murve rodne imam:
bela ta je mlajša,
ali črna blizu plota
ta je puno slajša.

K njim sad vnogo lepo dete
vu dvorišće zajde,
vsaku moje budno oko
tam vu kvaru najde.

Tak i danas ja sem vlovil
susedu gizdavu.
Rekel sem joj: Sad ja vidim,
gdo mi gazi travu!

Kaj mi daš? Ti znaš sigurno
Za pravicu staru:
da se ono sme zaplenit,
kaj se najde v kvaru?!

Branila se: “Zginulo je
najlepše mi pišće,
zato sem ga iskat išla
k tebi vu dvorišće.”

Zakaj nisi ti i mene
onda v pomoć zvala?
Kaj su tebi vusta črna?
– Ti si murve brala.

“No, pak jesem! Kaj bi tajit?
Sladke su i zrele.
Jesem, sused, al od danas
bum još samo – bele.

Dragutin Domjanić


Solin

utorak, 30. travnja 2024.

JUTARNJA PJESMA THEI

Kraj samotnog mlina pojavio se dan,
Razigran vranac na travi.
Ko na lopoča list na pruženi dlan
Spustio se leptir plavi.

Dijete sunca noćobdija cvijeća
Zagleda u svačije oči,
Tebe se davne još dobro sjeća
Sa slike svibanjske noći.

Nosila si vrč napunjen rosom.
Mjesec Ti s usana jagode brao.
Sušila si suze zvijezda kosom,
Pjevajući slavuj krilu Ti pao.

Jutro je sviralo u vrbovu sviralu,
Za njim je trčalo bjelosvilo janje.
Sunce Te podiglo djevojčicu malu
Da vidiš anđele kako vezu sanje…

Ivan Goran Kovačić



Solin

petak, 26. travnja 2024.

SIROMASI

Siromasi nestalno lebde
između života i smrti
i svaki čas može da pretegne
nevidljivi uteg smrti.

Svaki čas mogu da prijeđu
među i odmah budu
u smrti: najbližoj blizini.

Antun Branko Šimić


Solin

četvrtak, 25. travnja 2024.

SECONDA PRIMAVERA

I slušam hitri šaput…
Kô žamor lišća,
kô meki biserov štropot
u zlatnoj posudi, koju
drhtava ručica nosi…
I slušam oštri smijeh,
što s tvoje usnice pada.
Pa zvoni, ječi,
i siječe vazduh
sa jasnim krikom,
kao kad na kamen pane
od srebra štit…

Proljeće šumi zelenim biljem:
miriše vedri život!
miriše majka zemlja!
miriše mladost tvoja!

Gledam u tvoje oko
kô u ametistan grumen,
u kome blješti
podnevni odsjev,
i neki čudni krijes,
i neki snažni, žestoki bijes…
Oh, modro, kadifno oko,
modro kô beskrajno more,
kô nebo nad morem gore,
u tebi vidim ja
nekakav novi svijet,
nekakav čarobni grad,
gdje uzdižu se burne želje,
kô silni, purpurni hramovi
sa kupulama zlatnim.

Pod njima orgulje moćne
šume mističnom himnom,
u kojoj tvoj kliče glas:
– Ljubim te!
Nekakav čudni grad,
gdje uzdižu se nade poletne,
visoki tornjevi bijeli,
a sa njih brončana zvona
u složnom akordu, slično
tvojemu glasu, ječe:
– Ljubim te!

Proljeće struji kroz mozak bića.
I dršće život,
i dršću čaške cvjetova
vapeći peludni dodir,
i dršće majčica zemlja
pod žarom velikog sunca,
koje joj poljupce zlatne
na plodne pritište grudi…
Pa dršće i tijelo tvoje!

I toplu osjećam ruku.
Oh bijela, mekana ruko,
kroz koju plavetne žile
hrle u tvoje tijelo,
mojim mislima slične,
što traže, da prodru
u tvoje duše otajstvo.
Ah, tvoja mala, mekana ruka,
gle, leži u mojoj,
kô sitna ptičica plaha.
Ja slušam kucaj pulza
i ćutim tečaj krvi.
A kucaj mi se onaj
silni pričinja udar
nekoga moćnog božanstva,
koje na ogromnom
nakovnju udesa
sreću napravlja moju.

A onaj tečaj krvi
kô burna silovita rijeka,
što sobom mene nosi,
i moje tijelo,
i moj duh,
sa svima nervima mojim,
i svim željama mojim,
u pučinu radosti,
u pučinu života,
koja granica nema
i koja nema dna.

Proljeće kipi
kroz žubor voda,
kroz sok od lozja,
kroz uzdah duša.
Ja ćutim uzdah tvoj
na snažnom crvenilu,
na krvnom žaru
usana tvojih.
A mojom krvlju
proljeće novo kipi:
i muti misli moje,
i suši grlo moje
i goni srce moje.

O žarke makovlje usne!
Na onaj purpurni slične
okrajak zapadnog neba,
u koji se utapa
velika, plamena sunčana luč.
O rujne, skerletne usne!
Ja spuštam na vas uzdah svoj
i u vaš purpurni žar
svoju uronjujem dušu,
što gori divlje, kô ona
velika, plamena sunčana luč.

Milan Begović


Makarska


utorak, 23. travnja 2024.

PJESMA ČOVJEKA S TAJNOM

                                                   Niki Miličeviću
To ne zna nitko
I nitko ne vidi moje vječno bjegstvo izmeđ ljudi kroz ulice
(Misle da se meni žuri)
O to bjegstvo
O to vrijeme
Zar ću uvijek čekat danju noć i noću dan?
Zar će uvijek moj Bog mene plahu zvijerku ganjati?
Moj Bog nije lovac koji strijelja
On se igra

Moja vječna nemoć
Božja igra
Ništa
Prkos svija glavu ponizno

Idu moji prijatelji
Izdaleka za njih stvaram lice
Posmijeh
Sretna ruka stišće sretnu ruku

Radost jedne moje duše
Ja imadem bezbroj lica
Ja imadem bezbroj duša
Za svakog po jedno lice i po jednu dušu
Tuđa moja lica
Tuđe moje duše
Moje lice nitko nije vidio od ljudi
Moje lice čudno bez oblika
Moja duša stoji gola samo ispred Boga
Moja duša što se previja i divlje dreči.

Antun Branko Šimić


Plitvice

ponedjeljak, 22. travnja 2024.

UTJEHA

Zašto me gledaš tvrda hridi moja
kroz tamne rupe zarašćene vr’jesom?
Jel’ to pogled, što sred muklog boja
nečasnih dneva vidjeh planut kr’jesom?

sunčane zrake, kanda mač zablista?
Ti znaš da ljubim tvoje skute blage
i puste gaje kuda lovor lista,
i kam, i bor, i prah te zemlje drage

što vihar nosi, jer ga plač ne kvasi! –
Zar da san Slobode još ti ne da spati? –
Ah! zbori, viči, psuj, iščupaj vlasi,

z groznog čela, al’ vjeđe sklopi, da ti,
Edipe stari, bol ne gatam veći!…
– “Ne žali mene, sl’jep sam!” – Kam zaječi.

Ivo Vojnović



Makarska

srijeda, 17. travnja 2024.

NIŽI RAZLOZI

Dva se jarca susrela na brvi,
pa svijet gleda: koji će prijeći prvi?
Ali jarci još na brvnu stoje,
jer se oba - hladne vode boje...


Gustav Krklec


Plitvice