KAD JEDNOG DANA PRISJETIM SE SVEGA

Kad jednog dana prisjetim se svega
i svome srcu tiho kažem, spavaj
uzalud je bilo
pod svjetiljkom i pahuljama snijega
ja bit ću sama i sve ce biti mirno.
I neću znati što se sa mnom zbiva
prolazit će neki ljudi kraj mene
kao da me nema.
 
I čitav život bit će mi na dlanu
svi susreti, sva obećanja
tako mnogo mi smo htjeli
i samo pjesmu čujem dobro znanu
mi djetinjstvo smo naše u snu sreli
bar da mi kaže gdje da pomoć tražim
u kasnoj noći ovaj stranac
koji odlazi bez riječi.
 
A ide svome kraju ova zima
i blijeda zora već je blizu
u daljini grad se budi
ja moram dalje, uvijek nade imam
dok pokraj nas su prijatelji – ljudi
Jer tako malo zapravo nam treba
cvijet na stolu, topla soba
i predah poslije duga puta.
 
Kad jednog dana prisjetim se svega
i začudim se svome licu
što promijenilo se nije
kad pomislim na ono što nas čeka
što se negdje u daljini krije
Tko će mi u tom času snage dati
sam je čovjek kao slamka
što oluje je nose.

Željko Sabol

Split

NA BOJIŠTU

Na bojištu krvnu grakće gavran crni,
Pod njim junak leži na zgaženoj strni.

Kako mrtvo pade, hladni prsti sivi
Jošte stijeg drže, kao da su živi.

Vrh barjaka gore sit se gavran dere;
Crnu vabi ljubu, da se tamo vjere.

U lovornu vijencu da gnijezdo grade
Za lijepi porod – za gavrane mlade!

A da shvatiš pjesmu, što ovako ječi,
Daj zatvori oči, da iščeznu riječi!

I čuti ćeš, kako vijek od pametara
Gavranovi kradu hostije s oltara!

Silvije Strahimir Kranjčević

Vukovar

BAROKNA ČESMA

Stojim pred vodom koja ravnomjerno teče

poput svijetle zaobljenosti mog i njezinog jezika

teče u njoj vrijeme kojim joj je suđeno teći

kao biće uposleno da i samu svjetlost iskuša

da joj izmjeri sve vrijednosti svu jasnoću

da trg pred katedralom učini prostranijim

teče voda a i ja već pomalo

poput pjevica postajem cvrkutav

pun otvorenog makarskog protjecanja

pod zvonikom starim pjesnikom stojimo ja i voda

kao fratri guslari korabljica kao djeca jezika

stojimo stoici neosjetljivi na mijene

ništa ne mislim ništa me ne zanima

zacijelo sam već pomalo sumnjiv svima koji su

navikli prolaziti samo prolaziti

koji u tomu vide umanjene svoje prolaske

stojim i ništa me ne ometa u stajanju

pred kamenom sam s uklesanom godinom 1775.

mir mi jedino remeti obližnji govor iz 2008.

previše glasan da bih ga razumio

ružan kao i svaki pokušaj suvisla razgovora

nešto što uzalud pokušava imati ljudsko lice

osjećam u nosnicama jak miris mora

osjećam čitav dan u zraku i vodi

odmjeren poput stoljeća koja su se tu mimoišla 

osjećam i čvrsto vjerujem da znam gdje sam

da znam čemu pripadam

i da se tome više nema što dodati

Jakša Fiamengo

Makarska

VUKOVARSKA POSTUMA 92.

Stojim u tjesnacu vojničkih trepavica (ja: vukovar) poduprt pamćenjem
bez vlasnika. Iz dolje i nisko, nježnije od leukemije, stišću suze prethodno
poučene dunavom. Toliko zelenog. Toliko crvenog. Kroz kapilare i fosfor
probijaju se glasovi prognanih žena koje vježbaju izreku: uvijek ću te
voljeti, i sakrivaju pritom lijepe noge po sandalama i strunjačama posu-
đenim u limenkama milosrđa. Iz gore i visoko tlači osama, glatka kao
topovska cijev, prethodno poučena stepom. Toliko plavog. Toliko žutog.
Kroz biljege udaraca po koži probija se po koja kuća ili ulica, ispuzavši iz
ruševina ćirilice i tražeći svoje graditelje. Tada se u suhim ustima zatrče
ime, kao dragocjeni aspirin, i ispali spram prognaničkog formulara kojim
je kartiran raj nad atlantikom. Čuje se: vukovar, a vidi šaka odrezana bez
narkoze na psihijatriji u padinskoj skeli. Čuje se: vukovar, a vidi slezena
sfaširana minom na cesti za hilandar. Čuje se: vukovar, a vidi zbirka ulomina
iz krivične optužnice povijesti bratstva na istoku i jugu. Čuje se: vukovar,
a vidi zalagaonica u nišu, gdje je u žici sve čime je zasluženo progonstvo.
Čuje se: ništa, a vidi posoljena glava kojom nogometaši iz stare pazove
pucaju jedanaesterce nedjeljom uz rakiju.
Stojim (ja: vukovar) u stisci novih švercerskih crteža i prolaznika.
Nebo je još jučer ateriralo u svilu i leglo po ramenima i krevetima knjigovođa
uz atlantik. Učeći se eleganciji zlatnih manekena često zaboravljam na
oblake, pa su i kiše posne. Na dalekim ružama cakli se ruj prepun imena
odsutnih. Sanjam o sretnim ženama. Perem njihove bedre kožu i srs,
preobučen u slike prastare nježnosti i nestajem u njihovu plaču. Tijesno
je u imenu bez tijela. Zato se učim umijeću obuzdavanja suglasnika. Ali
oružje kojim se stepa dijeli na hrvatsku i ostalo sanja me s istom nježnošću
s kojom dočekuje novu pošiljku streljiva. Zauzvrat, ja mu pomažem
hrvatsku nacrtati kao revolver za obje ruke, s plavim V iz moga imena na
vrhu cijevi. U onoj ulici dugačkoj nekoliko mjeseci prisilne hrabrosti
odviše me je ostalo konzerviranog u ledini šašu i kukuruzu, s jedinom
povlasticom da budem zabit iz božjeg djetinjstva. Moje je progonstvo
potpunije od svega što prosvijećeni mogu osvijetliti spajajući nespojivo.
Stojim u hrvatskoj (ja: vukovar), gdje je bog samo ime najvećeg dužnika.

Ivan Rogić Nehajev

Vukovar

DUŠNI DAN NA BOJIŠTU

Dan je duša. Groblja sva su
Puna ruža, puna sv’jeća –
Svak se bar u zadnjem času
Pokojnika svojih sjeća…

Samo tu se humci nižu
Ko ukleti kakvi dvori:
Ni na kojem traga križu,
Ni na kojem suza gori!

Ali ne, ne!… Gledaj ondje
Među humcim Krist se šeta;
U ruci mu divno gondže,
A u oku suza sveta.

“Svi ste” – zbori srca meka –
“Trnovitim išli tragom;
“Zato vas i v’jenac čeka
“Gore, pri mom Ocu dragom.

“Al i danas, gdje u kr’jesu
“Svaki grob se kraljem gradi –
“Nek i ovi vaši n’jesu
“Nalik goloj siročadi…”

I po cv’jet u hodu lakom
Krist na svaki humak meće –
A u cv’jetu eno svakom
Gori suza poput sv’jeće.

Đuro Arnold

Dalmatinska Zagora

PJESMA O SMRTI

Doći će jesen bez uvelih grana,

bez kiše, bez tuge, bez vina će doć.
Gle, ona neće imati dana:
Imat će samo jednu noć!

Crnu će zimu vrijeme nam dovuć,
 al snijeg te zime neće past;
Zemlju će sunce u proljeće povuć,
 al ono neće sjat i cvast.

 Sasvim ko zima i ljeto će minut;
 i godine prazne tako će teć,
 i sunce ti neće nikada sinut
- ni riječi nećeš na to reć.

Dobriša Cesarić

Plitvice

DJETINJSTVO MOJE

Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
Kamen i more, galebova krik, 
Osmijeh na licu
Najljepši od svih.

Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
U nama dugo ostavlja svoj trag,
Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
Prošlo je davno, pust je kućni prag.

Isto je more, iste su škure,
Al' sad su druga djeca ispod balature.
Kamo to plove lađe, mornari,
I ja ću poći kad zgasne se trag.

Sve to još nosim u srcu svom
Otac i mater napustili su dom,
Stojim sam na goloj stijeni,
More se pjeni, more se pjeni.

Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
Često se vrati kad je Mjesec pun,
Djetinjstvo moje, djetinjstvo tvoje,
Slušam u tami kao mora šum

Željko Sabol

Trogir