Stojim u tjesnacu vojničkih trepavica (ja: vukovar) poduprt pamćenjem
bez vlasnika. Iz dolje i nisko, nježnije od leukemije, stišću suze prethodno
poučene dunavom. Toliko zelenog. Toliko crvenog. Kroz kapilare i fosfor
probijaju se glasovi prognanih žena koje vježbaju izreku: uvijek ću te
voljeti, i sakrivaju pritom lijepe noge po sandalama i strunjačama posu-
đenim u limenkama milosrđa. Iz gore i visoko tlači osama, glatka kao
topovska cijev, prethodno poučena stepom. Toliko plavog. Toliko žutog.
Kroz biljege udaraca po koži probija se po koja kuća ili ulica, ispuzavši iz
ruševina ćirilice i tražeći svoje graditelje. Tada se u suhim ustima zatrče
ime, kao dragocjeni aspirin, i ispali spram prognaničkog formulara kojim
je kartiran raj nad atlantikom. Čuje se: vukovar, a vidi šaka odrezana bez
narkoze na psihijatriji u padinskoj skeli. Čuje se: vukovar, a vidi slezena
sfaširana minom na cesti za hilandar. Čuje se: vukovar, a vidi zbirka ulomina
iz krivične optužnice povijesti bratstva na istoku i jugu. Čuje se: vukovar,
a vidi zalagaonica u nišu, gdje je u žici sve čime je zasluženo progonstvo.
Čuje se: ništa, a vidi posoljena glava kojom nogometaši iz stare pazove
pucaju jedanaesterce nedjeljom uz rakiju.
Stojim (ja: vukovar) u stisci novih švercerskih crteža i prolaznika.
Nebo je još jučer ateriralo u svilu i leglo po ramenima i krevetima knjigovođa
uz atlantik. Učeći se eleganciji zlatnih manekena često zaboravljam na
oblake, pa su i kiše posne. Na dalekim ružama cakli se ruj prepun imena
odsutnih. Sanjam o sretnim ženama. Perem njihove bedre kožu i srs,
preobučen u slike prastare nježnosti i nestajem u njihovu plaču. Tijesno
je u imenu bez tijela. Zato se učim umijeću obuzdavanja suglasnika. Ali
oružje kojim se stepa dijeli na hrvatsku i ostalo sanja me s istom nježnošću
s kojom dočekuje novu pošiljku streljiva. Zauzvrat, ja mu pomažem
hrvatsku nacrtati kao revolver za obje ruke, s plavim V iz moga imena na
vrhu cijevi. U onoj ulici dugačkoj nekoliko mjeseci prisilne hrabrosti
odviše me je ostalo konzerviranog u ledini šašu i kukuruzu, s jedinom
povlasticom da budem zabit iz božjeg djetinjstva. Moje je progonstvo
potpunije od svega što prosvijećeni mogu osvijetliti spajajući nespojivo.
Stojim u hrvatskoj (ja: vukovar), gdje je bog samo ime najvećeg dužnika.
bez vlasnika. Iz dolje i nisko, nježnije od leukemije, stišću suze prethodno
poučene dunavom. Toliko zelenog. Toliko crvenog. Kroz kapilare i fosfor
probijaju se glasovi prognanih žena koje vježbaju izreku: uvijek ću te
voljeti, i sakrivaju pritom lijepe noge po sandalama i strunjačama posu-
đenim u limenkama milosrđa. Iz gore i visoko tlači osama, glatka kao
topovska cijev, prethodno poučena stepom. Toliko plavog. Toliko žutog.
Kroz biljege udaraca po koži probija se po koja kuća ili ulica, ispuzavši iz
ruševina ćirilice i tražeći svoje graditelje. Tada se u suhim ustima zatrče
ime, kao dragocjeni aspirin, i ispali spram prognaničkog formulara kojim
je kartiran raj nad atlantikom. Čuje se: vukovar, a vidi šaka odrezana bez
narkoze na psihijatriji u padinskoj skeli. Čuje se: vukovar, a vidi slezena
sfaširana minom na cesti za hilandar. Čuje se: vukovar, a vidi zbirka ulomina
iz krivične optužnice povijesti bratstva na istoku i jugu. Čuje se: vukovar,
a vidi zalagaonica u nišu, gdje je u žici sve čime je zasluženo progonstvo.
Čuje se: ništa, a vidi posoljena glava kojom nogometaši iz stare pazove
pucaju jedanaesterce nedjeljom uz rakiju.
Stojim (ja: vukovar) u stisci novih švercerskih crteža i prolaznika.
Nebo je još jučer ateriralo u svilu i leglo po ramenima i krevetima knjigovođa
uz atlantik. Učeći se eleganciji zlatnih manekena često zaboravljam na
oblake, pa su i kiše posne. Na dalekim ružama cakli se ruj prepun imena
odsutnih. Sanjam o sretnim ženama. Perem njihove bedre kožu i srs,
preobučen u slike prastare nježnosti i nestajem u njihovu plaču. Tijesno
je u imenu bez tijela. Zato se učim umijeću obuzdavanja suglasnika. Ali
oružje kojim se stepa dijeli na hrvatsku i ostalo sanja me s istom nježnošću
s kojom dočekuje novu pošiljku streljiva. Zauzvrat, ja mu pomažem
hrvatsku nacrtati kao revolver za obje ruke, s plavim V iz moga imena na
vrhu cijevi. U onoj ulici dugačkoj nekoliko mjeseci prisilne hrabrosti
odviše me je ostalo konzerviranog u ledini šašu i kukuruzu, s jedinom
povlasticom da budem zabit iz božjeg djetinjstva. Moje je progonstvo
potpunije od svega što prosvijećeni mogu osvijetliti spajajući nespojivo.
Stojim u hrvatskoj (ja: vukovar), gdje je bog samo ime najvećeg dužnika.
Ivan Rogić Nehajev
Vukovar
Nema komentara:
Objavi komentar