DOM

Kreni na put, kamo želiš,
sve dokle ti mašta stiže,
do Aljaske, il do Jaske,
ili možda malo bliže,
i kad ti je zbilja lijepo,
ti najednom zbunjen shvatiš
kako želiš samo jedno:
da se svome domu vratiš,
jer u tvojem malom srcu
blista iskra što te vuče
u toplinu tvojeg doma,
u tišinu tvoje kuće.

Desi ti se izvan kuće
da sve krene naopačke,
ko da si u svoje hlače
uskočio naglavačke,
il ko da ti rak škarama
unatraške dane kroji,
pa pomisliš da za tebe
ništa više ne postoji.
Tad u nekom ludom strahu
od nekakvog čudnog sloma
hitro bježiš pod okrilje
svoje kuće, svoga doma.

Ratko Zvrko

Trogir - pogled iz aviona pri spuštanju na Splitski aerodrom

NAŠI ŠKOJI

Ko da su veliški, usidreni brodi
Daleko od krâja na moru široken,
stojidu, mučidu nâši škúri škoji,
a oblaci gredu po nebu visoken.

Jedân do drugega usidreni škoji:
široki i úski, i mâli i veli,
a po njima legla pod bârdima mista,
iz kojíh se dižu bíli kampaneli.

Po kanálih rávnih dí i dí su jidra...
Pomâlo se miču od škoja do škoja,
priko svítlih pútih, iz vâle u vâlu,
po ravnicah pústih tega modreg poja.

Pere Ljubić

Split - pogled na Brač

ROMON KIŠE

Rominja kišica tihana.
Vjetar se ljulja u granama.
Oblak se diže iz bezdana.

Misli lete k tebi. Neznana.

Dragutin Tadijanović 
 

Split - Žnjan

EVANĐELJE PO LUKI

Bio sam prije ceste i mnogo prije gladi
putnik na ovom putu, daleko prije glasa
znao sam neke pjesme i rugao se nadi
i izbavljenju svakom još mnogo prije spasa
bio sam prije sebe pa svoju staru sliku
tražim sve dok se nađem u vlastitom kriku

Progori srce rebra i nema takve smrti
za vatru koja živi od vlastitoga mraka
još dugo nakon sunca sunčanica se vrti
naučila je zvijezda sudbinu svoga znaka
i tijelo svoje ušće i izmišljena bila
neobjašnjena ptica još mnogo prije krila

Sve što se nije zbilo u nama živi zato
u leptiru u travi u kamenu u rosi
u ružama se vraća sve što nam nije dato
i za nas svako žito od sunca milost prosi
slijedeći stare jeke tijelo ka tijelu hita
jedina prava slova oko u oku čita

U krvi krv procvijeta u voćku dobra roda
od izvora se traže nemirne dvije struje
putem nam netko blizak u susret dugo hoda
i nepoznat i poznat oko se pticom truje
i usne rastu usni još mnogo prije svijesti
da iznenada mogu u rastanku se sresti

Tako se tijela nađu na putovima vatre
nesvjesna da traže još davno prije želje
tijelo je tijelom tijelo i tijelo tijelo zatre
u mlinovima sunca stara se zemlja melje
i ponavlja se nebo i žito novo klasa
još mnogo prije smrti i mnogo prije spasa

Luko Paljetak

Split - Crkva Sv Frane

TI KOJI MI DAJEŠ

Ti koji mi daješ
Da svaki dan pijem
Čašu svježe vode,
Znam da i ti znadeš
Kako nemam riječi
Da izrazim zahvalnost
Za milostivi dar,
Pa ipak mi daješ
Čašu hladne vode
Da pijem svaki dan.

Kad li ćeš uzeti
Čašu mi iz ruke?

Dragutin Tadijanović
 

Solin -  rijeka Jadro

DALEKO

Kroz grane, na moru vidim
Jedro bijelo i mlade žene
Razdragane. A preko mora,
Daleko, u gradu
Velikom, ti misliš na me,
Zaplakana.

Dragutin Tadijanović
 

Split -Žnjan - danas 2.listopada 2015

HTIO BIH POKIDAT ŽICE...

                              I

Htio bih pokidat žice na svojoj zlatnoj harfi
I vratiti se u zavičaj, u selo. U Rastušje.

Odbacit prašnjave knjige
I nasladnost lutanja bez svrhe.

Skinuti masku s lica.
I prezret, kao Gospod, smisao rečenica.

Biti u šumi ptica.

                             II

Povratit ću se, povratit ću se doma;
U kući još tinja oganj
Što ga moji pređi zažgaše
U tavnosti prošlih vremena.

Hodit ću u opancima,
kako i oni iđahu,
I rubine nosit lanene
Što mi ih žena otkala.

Sa rukama prljavim od crnice
Otirat ću s čela znoj
Te kaplje na zemlju.

Ljeti, poslije večere, kad napojim konje,
Na prag ću sa ženom sjesti:
Djeca će već otići na počinak.

U štali će, od sitosti, mukati krava i tele.

                             III

O, možda me u Rastušju očekuje sreća i pokoj.
Htio bih pokidat žice na svojoj zlatnoj harfi.

Pa kada miran umrem seljani da prenesu
Truplo u crnome lijesu preko rodnoga praga.

Dragutin Tadijanović

Otavice - pogled sa Mauzoleja Meštrović