IZVOR

Kad pođoh, izvor moj iza mene ostade,
i kamen moj ostade, i lisnato drvo,
i dugo sam slušao grgolj vode za sobom
i šumor lišća. Kamen je mrko šutio.

Tako me ispratiše. Ja se ne osvrnuh.
Mirno sam otišao, pun velikih nada.
I bio sam daleko. Gdje li sam sve bio?
Šta li sam sve gubio i šta nalazio!

A sad se eto vraćam, taman i opaljen
od mnogih sunaca, i sa sobom vučem
mnoge gorke gromade i sitniš života.

I sve što sam kroz duga ljeta tražio
na dalekim putima, možda nađem tamo
na svome početku, na svom bistrom izvoru.

Nikola Milićević

Cetina

JESENJI DAN

Da, mnogo si toga tražio, a nisi našao.
No ne misli na to. Radije imaj na umu
sve ono što ti je živo u rukama gorjelo
i goreći ugaslo. I usni u pravednu snu.
Divno je to kada se svjetlost naginje
nad tvojim čelom, a drhtaji prolaze
tišinom. Ne čekaj više. Dugi i predugi
bili su dani. I stablo se umori u rastu
za visinom, i hridina padne. I čovjek
posustane i klone. Spavaj. Sve si putove
prošao, sve vjere potrošio. Slagao si
nadu na nadu i tako složio visoku hrpu
beznađa. Kako li drhte odrazi svjetlosti!
Žamori rujna jesen. Šuti i ne žali ništa!
Trošio si nade, snage i dane, i trošeći
stekao neko čudno, nevidljivo blago
na kojem umoran plačeš. Nigdje ničega
a kolike ljepote, Bože, kolike ljepote!
Cijeli život: rane i ljepote. Bokori,
grozdovi, tople ruke pune crvena mošta,
pune cvjetova i trnja, dragulja i krvi.
Daljine s vršcima jablana, neki spokoj
tako čudno opojan, tako bistar i čist,
kao da se nebo otvara, ili se možda
meko krilo blagosti spušta preko svega.

Nikola Milićević

Kostanje - Poljica

SMOKVE

Nabrao sam smokava i sjeo ispod stabla.
Onako tamno-zelene, tuste i još hladne
od rose, cijepao sam jednu po jednu
i jeo sam ih polako kao da obavljam neki
svečani obred, jer smokve zapravo i nisu
kao drugi plodovi i nisam ih jeo zato
da bih utažio glad, nego zbog toga možda
što mi se činilo da s njima primam u sebe
dobrostivu i čistu svježinu novog dana,
djelić čudesnih sokova neiscrpne zemlje
i svjetlost što se probijala kroz široke,
opore listove stabla. I dok sam ih jeo,
te smokve bijahu neka umilna istina
procvala u bistrom jutru blagoga rujna.

Nikola Milićević

Poljica

DOK SE PALE SVJETILJKE

Polako, s nadolazećim sumrakom

slike se zgušnjavaju u riječi

lebdeće, spuštenih očiju, odlazeće

najbolje riječi kojima raspolažemo

obojane u tinjajuće protjecanje sati

vrijeme se ubrzava, vrijeme se usporuje

obilazim luku, zaustavljam joj dah

mislim o svemu, ne mislim ni o čemu

dok se pale svjetiljke i u njima gasi

ono što ne poznajemo

Jakša Fiamengo 

Bol na Braču

OLUJNI OTOCI

Danima već kiši i ako tako ostane

zaboravit ćemo sve što smo znali o strukturi kamena

i utjecaju mora na njegove vapnenačke izazove

u ravnovjesju sila koje smo na otoku upoznali

u kosom računanju mjera, pred nakrivljenim brodovima

više nećemo znati ni odakle smo ni gdje ćemo sutra

potražiti ono što će ostati od svega

s čime prolazimo znanim nam mjestima

nekad smo znali razlikovati presvlaku neba od one noćne

a sad nam se sve više čini da smo mi ta granica

gdje se stijena pretvara u more i gdje se

more utječe stijeni kao svom konačnom odredištu

tu gdje se već stoljećima okupljamo rastvara se kamen

i već su pomiješane sve mjere kojima smo zadati

upisani smo u njihove mijene kao u knjigu od postanka

u preglasnim odjecima i sami smo sve nerazgovijetniji

dok bljeskovi razrezuju već dotrajala obzorja

i more se podiže do vrhunca zapijenjenosti

sve oko nas i sve od čega smo

ne osjećamo drugačije nego kao pustolovinu

kao uzbudljivu morsku nelagodu

Jakša Fiamengo

Pučišća - Brač

NA ŠETNJI

Na nekoj dugoj šetnji gradio sam svijet.
Stvarao sam ga i slagao od različitih
     dijelova.
Podizao sam neke gradove, sadio drvorede.
Puštao sam leptire i paperje po livadama
     kojih nije bilo.
A vidio sam te livade, znam pouzdano,
     vidio sam ih.
Bile su ravne i zelene pune stobojna cvjeća.
A sada odjednom ničega, ni gradova, ni drveća,
     ni livada.
Samo prazan, nevidljiv vjetar prolazi
     i ne kaže ništa.
Vjetar me dodiruje. Jesam li tu ili nisam?
Opipavam se i gledam je li sjena pored mene.
Što god izgradim, sve isčezne, sve se ugasi
     i raspline.
Kakva je to opaka igra, kakva okrutnost?
Kakvi dani i kakva svjetlost koja sve stvari
     izobličuje?
Kakva je to nepojmljiva šetnja na koju se
     nisam ni zaputio?

Nikola Milićević

Split

MOLITVA DOBROJ RUCI

Dobra ruko, podari nam nešto beskorisno
što će prionuti uz našu sjenu
i što će pjevati neki nečujan napjev
pun čara i svjetlosti.
Pomozi cvjetovima koji ginu
u svojoj ocvalosti
dok dani bivaju mekši i sjetniji.
Ne daj da ih slome
tmurni i mutni jesenji sutoni,
suri i pusti trenuci.
Daj da posljednji zrikavci
bez bojazni odsviraju
još jednu blagu melodiju
pred odlazak.
Pruži svoju dobru ruku, Svemoćni,
i sve što je klonulo
i što je zastalo na svom putu
ti povedi u svoje tišine
na počinak.

Nikola Milićević

Split