ponedjeljak, 16. travnja 2018.
nedjelja, 15. travnja 2018.
ZABORAVLJENO DJETINJSTVO
U meni danas su, eto, iskrsli djetinji dani,
rođeno selo na rijeci, planina, vidici morski.
Ostani, pjesmo, ne teci, pupovi cvjetaju rani,
dolijeću pčele na badem, i vjetar zagorski.
Ostani pjesmo, ne teci, a ja ću u polje s djecom,
majka mi je rekla da idem, i ne ću gladan biti.
Na potoku su site i pravit ćemo mline,
pa ćemo na kruh u igri zaboraviti.
Na potoku su site. Ostavi lađe, nek plove.
Mrtva je mala žaba kraj vode na travi.
Križ ćemo sastavit bijeli od grane jablanove.
Ljubice uberi, i grob joj pozdravi.
Ljubice uberi, cvijeće radost nosi.
Na rijeci se diže zemljana centrala.
Ivica je ruši: on uvijek prkosi.
Kraj puta je prva trešnja procvjetala...
Josip Pupačić
rođeno selo na rijeci, planina, vidici morski.
Ostani, pjesmo, ne teci, pupovi cvjetaju rani,
dolijeću pčele na badem, i vjetar zagorski.
Ostani pjesmo, ne teci, a ja ću u polje s djecom,
majka mi je rekla da idem, i ne ću gladan biti.
Na potoku su site i pravit ćemo mline,
pa ćemo na kruh u igri zaboraviti.
Na potoku su site. Ostavi lađe, nek plove.
Mrtva je mala žaba kraj vode na travi.
Križ ćemo sastavit bijeli od grane jablanove.
Ljubice uberi, i grob joj pozdravi.
Ljubice uberi, cvijeće radost nosi.
Na rijeci se diže zemljana centrala.
Ivica je ruši: on uvijek prkosi.
Kraj puta je prva trešnja procvjetala...
Josip Pupačić
Solin |
subota, 14. travnja 2018.
ROĐENJE ZAVIČAJA
Neka nam je svakako toplo brdo iza leđa
neka nama tog čuvara od zlih vjetrova
taj materin zagrljaj, pouzdani obronak
i neka nam je kakva dubrava, skrovita
i za ogrijev, za hlad i zaštitu
i nek nam je nešto zdrave zemlje
(jutro u zemlji, jutro u nebu)
za blago, za pogled, za riječ
nek nam je sunce na prozorima
i zapis na pragu, stol i svete moći
objed u hrastovini, dijeljenje lovine
i nek nam je štogod vode u blizini
da i sami potečemo žiljem plemenskim
i kad iziđemo iz kuće da izađe
i sunce s nama, da nam ponese štit
i nek su nam vazda dobri susjedi
i nek su nam grobovi podno zidova
mirni i spokojni, jednostavni u snu
i tko dođe evo mu kruha i soli
za početak, nek nam je sklon
na imanju ponad mora, na ispaši
iza straža, u pejzažu isječenih putova
gdje smo primili knjigu, križ i zakon
gdje nas je sve više oko ognjišta
i nek smo tlu ovome sve što nas je
iznjedrilo, dok nismo stigli, dosegli
p r o d u c e T r e p i m e r o
Jakša Fiamengo
neka nama tog čuvara od zlih vjetrova
taj materin zagrljaj, pouzdani obronak
i neka nam je kakva dubrava, skrovita
i za ogrijev, za hlad i zaštitu
i nek nam je nešto zdrave zemlje
(jutro u zemlji, jutro u nebu)
za blago, za pogled, za riječ
nek nam je sunce na prozorima
i zapis na pragu, stol i svete moći
objed u hrastovini, dijeljenje lovine
i nek nam je štogod vode u blizini
da i sami potečemo žiljem plemenskim
i kad iziđemo iz kuće da izađe
i sunce s nama, da nam ponese štit
i nek su nam vazda dobri susjedi
i nek su nam grobovi podno zidova
mirni i spokojni, jednostavni u snu
i tko dođe evo mu kruha i soli
za početak, nek nam je sklon
na imanju ponad mora, na ispaši
iza straža, u pejzažu isječenih putova
gdje smo primili knjigu, križ i zakon
gdje nas je sve više oko ognjišta
i nek smo tlu ovome sve što nas je
iznjedrilo, dok nismo stigli, dosegli
p r o d u c e T r e p i m e r o
Jakša Fiamengo
Solin |
petak, 13. travnja 2018.
ZAZIV PROTIV ZLODUHA
Molim ti se da budeš milostiv
ti koji imaš lice zloduha
i naređuješ trnje i čavle
koji si usuo noć u naše sandale
i ne razlikuješ dobre vijesti
od nečasnih, od nerazumnih
Koji si gradove obložio mrakom
koji si oranice kušao nerodicom
i otoke ostavio bez mora, more
bez brodova, sidra bez zavjetrine
koji si nas rasporedio u obruč šutnje
i odjenuo nam korizmene haljine
dao nas u podzemlje i riječima
zabranio sveta značenja
Zazivam te da ne budeš, da nisi
ti koji se uzalud upinješ biti
stariji od sreće, mudriji od spokoja
koji sve i da hoćeš ne možeš biti
viši od katedrala, snažniji od
jablanova, mekši od ženskog srca
Utječem se tvojoj slabosti, mirim
tvoje bičeve, zaklinjem te
zaboravi nas, učini da nas ne vidiš
da nas nisi zaslužio, da si iz
drugih stoljeća a ne iz naših
koja su nam namrla toliko svjetlosti:
svečanost jezika, pjesmu pletera
svijeću molitve - baštu baštinsku
Ne umiješ ti biti dragi kamen
ne znaš ti zemlju koja je riječ
nemaš ti toliko olova koliko je mora
nemaš ti toliko žice koliko je Hrvatske
iz tvoga zrna nikada ljubavi
Plemenita smokva, preplanuli ružmarin
darežljive rijeke, ulja iza sna
- ništa ti to ne znaš, ne bacaš ti
mreže u ovaj skladni krajolik
ne vučeš vrše iz ribnjaka zavjetnog
ne zanima te bucal naš povijesni
grb roda, trava naroda, ploča grobna
Nikada ti nisi bio cvrčak
nikada nisi dodirivao ovakvu mjesečinu
nikada mjerio kristal suze, vrč
zvijezda, blagost anđela
i nikada ti ovo sunce nije bilo
i nikada ti neće biti ni ime ni način
U ime ovih i u ime riječi
u kojima nisi a nisi ni zaslužio biti
pozivam te da odeš, da prestaneš biti
lišaj na blagoslovljenom hljebu
imela na palmi, zmija u gori maslinskoj
ilovača u bljesku riblje krljušti
Izvjetri da nam noć bude manja
da nam naravna bude poezija disanja
da ptica bez straha sleti u naš vrt
da smo vinogorje, da smo ludi pašnjaci
da smo ja i moja draga, da smo dar
vjere, prsten izobilja, da smo naprosto
svijetla djeca, lijepi tamni čempresi
Iziđi iz nas, odustani, odvrati se
ako si riba nemoj biti riba
ako si gomolj nemoj biti gomolj
ako si klas, ako si škrip, ako si sol
ništa nam nemoj biti, ništa ti nismo
ni kišnica ni suhodol, ni glas ni muk
ni postojani ovaj kamen pučka pjesmarica
ni bol ni bilo što na što sličiš
Učini da smo poredak svoje volje
da uživamo u nebu domaćih zvona
da smo voda svete rijeke naroda
da trajno možemo blagovati
stare jednostavne riječi:
kuću, zemlju, slobodu
čisto srce poštenja, dah oduvijek
Utječem ti se, molim te...Ma ništa te
ja zapravo ne molim! Ništa nemam s
tobom
jedino ti zapovijedam da se ukloniš
da poništiš čelik i zatvoriš vrata
da mi od riječi ne činiš sulice
i neka si proklet
neka je zauvijek proklet
svaki tvoj rat
Jakša Fiamengo
ti koji imaš lice zloduha
i naređuješ trnje i čavle
koji si usuo noć u naše sandale
i ne razlikuješ dobre vijesti
od nečasnih, od nerazumnih
Koji si gradove obložio mrakom
koji si oranice kušao nerodicom
i otoke ostavio bez mora, more
bez brodova, sidra bez zavjetrine
koji si nas rasporedio u obruč šutnje
i odjenuo nam korizmene haljine
dao nas u podzemlje i riječima
zabranio sveta značenja
Zazivam te da ne budeš, da nisi
ti koji se uzalud upinješ biti
stariji od sreće, mudriji od spokoja
koji sve i da hoćeš ne možeš biti
viši od katedrala, snažniji od
jablanova, mekši od ženskog srca
Utječem se tvojoj slabosti, mirim
tvoje bičeve, zaklinjem te
zaboravi nas, učini da nas ne vidiš
da nas nisi zaslužio, da si iz
drugih stoljeća a ne iz naših
koja su nam namrla toliko svjetlosti:
svečanost jezika, pjesmu pletera
svijeću molitve - baštu baštinsku
Ne umiješ ti biti dragi kamen
ne znaš ti zemlju koja je riječ
nemaš ti toliko olova koliko je mora
nemaš ti toliko žice koliko je Hrvatske
iz tvoga zrna nikada ljubavi
Plemenita smokva, preplanuli ružmarin
darežljive rijeke, ulja iza sna
- ništa ti to ne znaš, ne bacaš ti
mreže u ovaj skladni krajolik
ne vučeš vrše iz ribnjaka zavjetnog
ne zanima te bucal naš povijesni
grb roda, trava naroda, ploča grobna
Nikada ti nisi bio cvrčak
nikada nisi dodirivao ovakvu mjesečinu
nikada mjerio kristal suze, vrč
zvijezda, blagost anđela
i nikada ti ovo sunce nije bilo
i nikada ti neće biti ni ime ni način
U ime ovih i u ime riječi
u kojima nisi a nisi ni zaslužio biti
pozivam te da odeš, da prestaneš biti
lišaj na blagoslovljenom hljebu
imela na palmi, zmija u gori maslinskoj
ilovača u bljesku riblje krljušti
Izvjetri da nam noć bude manja
da nam naravna bude poezija disanja
da ptica bez straha sleti u naš vrt
da smo vinogorje, da smo ludi pašnjaci
da smo ja i moja draga, da smo dar
vjere, prsten izobilja, da smo naprosto
svijetla djeca, lijepi tamni čempresi
Iziđi iz nas, odustani, odvrati se
ako si riba nemoj biti riba
ako si gomolj nemoj biti gomolj
ako si klas, ako si škrip, ako si sol
ništa nam nemoj biti, ništa ti nismo
ni kišnica ni suhodol, ni glas ni muk
ni postojani ovaj kamen pučka pjesmarica
ni bol ni bilo što na što sličiš
Učini da smo poredak svoje volje
da uživamo u nebu domaćih zvona
da smo voda svete rijeke naroda
da trajno možemo blagovati
stare jednostavne riječi:
kuću, zemlju, slobodu
čisto srce poštenja, dah oduvijek
Utječem ti se, molim te...Ma ništa te
ja zapravo ne molim! Ništa nemam s
tobom
jedino ti zapovijedam da se ukloniš
da poništiš čelik i zatvoriš vrata
da mi od riječi ne činiš sulice
i neka si proklet
neka je zauvijek proklet
svaki tvoj rat
Jakša Fiamengo
Split |
četvrtak, 12. travnja 2018.
JEKA
Mjesta što ih posjećujemo
još uvijek žive od onoga što su od nas
sačuvala, što nas razdvaja i mjeri
prema sveznačnom morskom vjetrokazu
Pamtimo i najmanje detalje, treptaje
okom, način
na koji otvaramo usta, pokrećemo prste,
zalijevamo
cvijeće, vezujemo uzice na cipelama
i sve nam je po načelu neke uzajamne veze
isprepleteni onim što jest i onim što će biti
mjerimo se po nakupljenoj količini
sjećanja
A vrijeme je i nadalje samo jeka
onoga što je prošlo u onome što će biti
i onoga što će biti u onome što smo prošli
gubi se prema obzorju, ostavlja nas na
volju
mjestima koja pamte i ono što je bilo
i ono što sasvim sigurno nikada neće biti
Jakša Fiamengo
Split |
srijeda, 11. travnja 2018.
TROMI MANEVRI
Pratio sam kretanje brodova
velikih tustih usporenih
raskriljenih prema svim dolascima
dolazili su po ustaljenom plovidbenom redu
neki jutarnji neki večernji
upisani u tekuće dnevne izvještaje
prljavi od daljina umorni od nesanica
dohvaćali su se obale kao zadnje mogućnosti
ili joj pak prilazili dostojanstveno
kao da hoće sjesti počinuti
gledao sami ih gledali su me
nepomičnim širokim ribljim očima
mimoilazili su se u tromim manevrima
kao da im je to posljednje
kao da će se ubrzo sve rasplinuti
u luci u pretjesnom sidrištu
što je kao jezik a njih je ionako odviše
svakako onako iz jutarnje dokolice
pratio sam kretanje brodova
disali su kako sam ih ono bio naviknuo
jest pratili su me brodovi
Jakša Fiamengo
velikih tustih usporenih
raskriljenih prema svim dolascima
dolazili su po ustaljenom plovidbenom redu
neki jutarnji neki večernji
upisani u tekuće dnevne izvještaje
prljavi od daljina umorni od nesanica
dohvaćali su se obale kao zadnje mogućnosti
ili joj pak prilazili dostojanstveno
kao da hoće sjesti počinuti
gledao sami ih gledali su me
nepomičnim širokim ribljim očima
mimoilazili su se u tromim manevrima
kao da im je to posljednje
kao da će se ubrzo sve rasplinuti
u luci u pretjesnom sidrištu
što je kao jezik a njih je ionako odviše
svakako onako iz jutarnje dokolice
pratio sam kretanje brodova
disali su kako sam ih ono bio naviknuo
jest pratili su me brodovi
Jakša Fiamengo
Split |
utorak, 10. travnja 2018.
SLAVNA SLOVA
ili: don Frane susreće kraljicu Jelenu
I jutros je Jadro poranilo s pjesmom
Pod mostove drevne pri punome svjetlu;
Čitala se povijest, svakom njenom restlu
Davala se mjera (ko luč neizvjesnom).
Trebalo se samo uplesti u vrijeme
Što rasuto stoji u svačijem grobu.
Helena famosa ne bi u svom dobu
Ništa bolje sreće (a ni njeno pleme).
A don Frane već je hitao k Solinu.
On, najbliži duhom kraljici sirota,
Koji za se kaza: presbyter...pecator...
Kad rasutih slova pokaza crninu,
Raspjeva se zemlja poliglota,
Zaslaviše zvona, pučki naš narator!
Jakša Fiamengo
I jutros je Jadro poranilo s pjesmom
Pod mostove drevne pri punome svjetlu;
Čitala se povijest, svakom njenom restlu
Davala se mjera (ko luč neizvjesnom).
Trebalo se samo uplesti u vrijeme
Što rasuto stoji u svačijem grobu.
Helena famosa ne bi u svom dobu
Ništa bolje sreće (a ni njeno pleme).
A don Frane već je hitao k Solinu.
On, najbliži duhom kraljici sirota,
Koji za se kaza: presbyter...pecator...
Kad rasutih slova pokaza crninu,
Raspjeva se zemlja poliglota,
Zaslaviše zvona, pučki naš narator!
Jakša Fiamengo
Solin - Don Frane Bulić |