četvrtak, 7. kolovoza 2025.

KRIKOM U SUNCU

Evo se pokrenu u meni ono nešto
slično miguljanju riba u jezeru koje sahne
još više pritješnjenoj zvijeri
Ko voda se talasa
Pa se propinje, crveni kako me plijeni

Pa se propinje
srcem se ispunjava zagonetna voda
Gospodar njezin i sužanj
u meni je, a u njoj se davim

Sapet za vrhunce
niz gudure se valjam
krikom u suncu

sviješću u - ništavilu


Josip Pupačić



srijeda, 6. kolovoza 2025.

CRVENI MIRIS

                                                                                  Zeleni žuti plavi crveni mirisi


Ljeto
Sunce svijetli na grani
i savija je

Ja ću umrijeti

Plivam prema svome rođenju
i zaustavljam se u njem

Ja ću umrijeti

Ležim na leđima
i nosi me tlapnja vode

Rijela protiče


Josip Pupačić 



petak, 1. kolovoza 2025.

U VRIJEME PRISTAJANJA

S dvije ruke umjesto vesala, ja lađar veslam.
Ovo more, koje gori, rukama preveslavam.
Dime se valovi; režu me bridovi svjetla.
Daleko je obala.
Stanem, i gledam prema obali.

Ovo more, koje gori, rukama preveslavam.
I tražim luku; al nigdje luke da se odmorim.
Neka daljina ohrabruje me - mislim pristat ću.
I veslam.
U prsima mi ječe nakovnji.

Dime se valovi; režu me bridovi svjetla.
Veslam, prema luci palmama i tamarisom obrasloj.
(Luka skuplja u se modri dim tamjana.)
Ali jao - evo već stade bjesniti.
I sve joj lice pocrni.

S dvije ruke umjesto vesala, ja lađar veslam
prema pučini, prema drugoj nekoj obali.
I tražim luku na dalekom obzoru.
Začađale mi kosti ištu odmora.

Daleka je obala.
Stanem, i gledam prema obali.
Umorilo me more; napušta me moć veslanja.
Ne! u taj kritični čas postadoh rogoboran.
Zavesalam još jače; veslam rukama.

Ovo more, koje gori, rukama preveslavam.
Užas me obuze, jer eno zavjera se priprema.
Kopno se, kao zamka, prekrilo tamom.
Odmiče se obala.
Svjetionici žmirkaju i mjere moje udaljavanje
od obale.

Dime se valovi; režu me bridovi svjetla.
Pred sobom na pučini stup tornada vidim.
Spašen!
U njem ću naći neprestani mir.
Odmorit ću se - gledajući pustoš ispod sebe.

Ovo more, koje gori, rukama prevselavam.


Josip Pupačić 




nedjelja, 27. srpnja 2025.

KIŠA NAD GRADOM

Kiša nad gradom
A po njoj se slijeva
Topla voda tuša
Najprije joj krene ruka lijeva
Po mokroj koži
O kakvi su to profinjeni pokreti
Mogao bi se u nju zakleti
Na svakom mjestu
Ispratiti svaku cestu
Biti čuvar njenih snova
Razmjestiti je po oceanima
Označiti je u lijepim zvjezdoredima
Ona dok kiši
dok se kišne kapi guraju
u tom prostoru do zemlje tijesnom
ona kreće rukom desnom
preko ljepote
koju bi trebalo prevesti na sve jezike svijeta
o kako divni pokreti
tragovi kapljica koji se niz leđa slijevaju
te munje koje joj krvotom sijevaju
ostavlja me u posebnom stanju
i na nju se zakleti
i smisliti kako je oteti
na nju se zakleti
postaviti je da svijet čuva
da mu svijetla pali
pa tko to može bolje
kad su od nje ljepotu i anđeli krali

Željko Krznarić





srijeda, 23. srpnja 2025.

KAD SVA SI ŽIVOT

Volim te kada si nepokretno topla
I ležiš uz mene tiha i mirna
Ko ljetna u srpnju bunaca,
Ko nepomično zeleno-modri borovi
Okovani sparinom mora, sumaglicom
I strašću sunca - ljetnog, žarkoga,
Kad sva si smirena dok ti ni jedan
Mišić na tijelu ne miruje.
Sva potajni pokret - sva život
Sva ljubav i skrivena strast.
Volim te kad sva se ljuljaš
Pod mojim željnim prstima,
Kad si ko more zatronuto
Lahorom jutarnjim laganim.
Volim te kad si podatna,
Uzburkana i topla
Ko bistro ljetno more
Kada ga popodnevni majstral
U sitne valove uvija.
Volim te kad se uskomešaš
Ko more po tramuntani,
Pa bijesniš, otimaš se
Ko moja mala barčica
Kada je zahvate
Zapjenjeni valovi
Tramuntane.
Sretne me i žena pa mi kliče: Dragi,
Pogledaj me! Ja sam lijepa, ja sam slatka.
U šatoru mome meki, topli sagi,
A na dlanu koža kao svila glatka.

Vladimir Nazor






nedjelja, 8. lipnja 2025.

NA ODAR CARU

U ševaru mi noći
bez vode, bez slobode
U mraku krvi oči
ne vide, ne vode.

Dao sam na pazaru
garu junicu staru,
da čavle čavlene kupim
na odar caru.


Jure Kaštelan 










srijeda, 4. lipnja 2025.

RIJEKA OBLAK i ČOVJEK

Rijeka koja teče zauvijek odlazi.
Ona teče daleko i ne vraća se.
Odlazi i ne vraća se rijeka koja teče.
O rijeko koja tečeš, zašto zauvijek odlaziš?

Oblak koji nestaje opet se vraća.
On se vraća, sunce nestaje.
Nestaje i vraća se oblak neprestano.
O sunce, nemoj nestati nikada.

Čovjek koji se rađa umire.
Nije ni konj, ni maslina, čovjek koji se rađa.
On voli i pati i ljubav ostavlja čovjek koji umire.
Čovjek umire, pjesma ostaje, jer nije ni konj ni maslina,

Jure Kaštelan


Solin

srijeda, 19. ožujka 2025.

JASAN DAN

style="text-align: left;">Odijelile se boje u vedrini:
Na dvije pole (kao oštre sjene
Kad se luče od svijetlosti). Zelene
Ravni, i čisto nebo u modrini.

Svijet razrezanom kuglom nam se čini:
Još da ti tko u laku ruku djene
Jabuku rujnu, da bačena prene
Muziku vedru od tla spram visini!

Aj gledaj! poput sunčanog hica
S neba u polje sletjela je ptica,
I tragom leta osta bijela pruga;

Gledaš, a oči šara utvorica:
Tragom crvena sada leti ptica,
I za njom, dršćuć, razvija se duga.


Ivan Goran Kovačić




utorak, 18. veljače 2025.

RAZMIŠLJANJE VRHU SMRTI

Tri bijele crkve na Braču na Braču,
oko njih modro od radosti svislo:
za mene od njih, meni nad njima
sve drhti od plača

Ona tri zvona vrh Griča vrh Griča,
u grm se jutro s pticom od sreće stislo,
a meni tri mlata, tri biča tri bata,
a meni - dan svud drhti od plača

Tri glupe kiše padnu na gnojište,
tri glupe kiše i ništa više:
sad je sve dobro, sad je sve bivše,
tek da se diše

Nikica Petrak











srijeda, 22. siječnja 2025.

HOĆE LI MI DRAGA DOĆ'?

Tiha noć;
Pod prozorom mile stojim,
Sitne zvijezde nebom brojim,
Samo jedne zvijezde nije
Najsjajnije, najmilije.
Hoće li mi draga doć'?

Tiha noć;
I po noći lud se tucam,
Sjetan tanke žice kucam,
Al' sve pjesme žarke moje
Samo ozivlju glase svoje:
Hoće li mi draga doć'?

Tiha noć;
Ah ta crna noć je nijema,
Moje drage ne i nema;
Pa se nadam, pa se mutim,
Sada planem, na zlo slutim;
Hoće li mi draga doć'?

Tiha noć;
A za noći zora rana;
A za nadom gora rana;
O drugom je draga snila,
Drugomu se zavjerila:
Ne će draga, ne će doć'!

August Šenoa





četvrtak, 16. siječnja 2025.

HRVATSKOJ

Sa tebe su strgli kraljevsko odijelo,
Izranili tvoje božanstveno tijelo,
Robinja si tužna, mučenica prava;
Izdajom i zlobom svezali ti ruke,
Stvorili te žrtvom sebičnosti puke, -
Al te moje srce ipak obožava.

Bijedna si sirota kraj obilja svoga,
Od uresa davnih nemaš ni jednoga,
Doli krasne zemlje, divne grudi tvoje,
Doli bistrih rijeka, tvojih suza sjajnih,
Dol' u gorah gvožđa, osvetnika tajnih,
Za njimi odavno gine srce moje.

Ah, to mene boli! Ti nemaš slobode,
Nemaš svoje soli, kruha, niti vode,
A kraj svoga divnog i tolikog blaga;
U naroda vijeću tvoj se glas ne broji,
Al su tomu krivi zli sinovi tvoji, -
Ipak si mi mila, ipak si mi draga.

Od Jadranskog mora do hladna Timoka,
Od Balkana pa do Triglava visoka,
Svud su tvoji sinci i svud sreća huda;
Tu se oni krste raznimi imeni,
Al su zato redom sužnji zarobljeni,
Jer razdiru sami tvoja divna uda.

Oh, gdje ti je slava, kruna, mač i žezlo?
Zar je tvoje tijelo u krvi ogrezlo.
Da vijek čamiš jadna posred ropskog čama?
Gdje su sada tvoji nekadanji dani,
Gdje su Krešimiri, Zrinjski, Frankopani?
Odavno ih, jao, krije grobna tama.

Ipak hman me pute: Slaba si, malena,
Od rođene djece podlo ostavljena:
Ta i ja sam vazda trpio i strado!
Na lagodi slabić, znadem, živi rađe,
Al slobodu sticat mnogo li je slađe
I žrtvovat za nju svoje žiće mlado.

Nek se diče Rusi svojom veličinom,
Il Francuzi svojom slavnom otadžbinom,
Il Englezi svojim svesilnim mornarstvom!
Ne zaviđam njima sve vrline ote:
Van Hrvatske za me ne ima ljepote.
Ja se dičim njome i njenim "barbarstvom".

Klevetnici pusti, ptice zlokobnice,
Podlost im je duša, nepoštenje lice,
Vrijeđaju te tako, moja majko zlata!
A ne znadu jadni da si tisuć ljeta
Prosvijeti i vjeri apoštolka sveta, -
Al Hrvatska ti si, sad im nepoznata!

Jest, Hrvatska ti si! Meni sve na svijetu,
I zanosan evo duši u poletu
Slavim tebe pjesmom, tebi posvećenom;
A jedanput valjda dočekat ću zgodu,
Da se mogu borit za tvoju slobodu,
Pa da jednoć bar te vidim osvećenom!

Al miruj srce! Miruj, dušo čista,
Najdivnija nada ko zora se blista:
Budućnost je naša, ma se tko protivi!
Hrvat već i sada ropske lance stresa,
Vesela mu klika ori do nebesa:
"Hrvatska je evo spašena da živi!"


August Harambašić

Solin



utorak, 7. siječnja 2025.

U BADNJOJ NOĆI

Pred kasarnom gore dolje
Mrk se vojnik šeće;
O ramenu lunta visi
Ko da joj se neće.
Zakopao smrzle ruke
A u rukav sivi
Pa lozinku šapće suho:
"Bože, vojsku živi!"

Nad kasarnom oblačine
Kano avet jezde.
Kroz oblake bistro vire
Neke male zvijezde.
A sa zvijezda i oblaka
Ko da zvonca ječe --
Tajna noći, tiha noći,
Sveto badnje veče!

Ponoć kuca. Spas se rodi,
I - mijenjaju straže!
U stražari vojnik mrki
Na pušku se naže...
Noć nijemu lavež buni
Tuđijeh mu strana,
A on misli na šarova
Od dječinskih dana.

I uzdahnuv suho, nijemo,
Na prozeble usti,
Traži nebom gdje su Kola,
Gdje Vlašići gusti --
Ovedrilo zimnje nebo,
Zvjezdice se roje;
Tuđe su mu, drukčije mu
Nad kućicom stoje!

Ponoć kuca - mila zvona
Skladno u noć ječe:
A jadnika pred kasarom
I zebe i siječe...
Pa se sjeća da je lane
Uz ćaku si stara
Božićnicu pjesmu pjevo
Kod časnog oltara.

Ispala mu puška teška,
I bolno se sjeća 
Na majčinu milu glavu
I drhtanje svijeća.
Čini mu se, eno vidi:
Dim se k nebu vije -
I kroz tađjan al se žare
One oči dvije!

Ponoć kuca. Spas se rađa
I - mijenjaju straže --
Pred stražarom puška zveknu,
Pa lozinku traže -
A on - jadnik - upeo se,
Leden mramor sivi,
Po propisu oštro vraća:
"Bože, vojsku živi!"

Silvije Strahimir Kranjčević