srijeda, 12. studenoga 2025.

ZAGRLJAJ

sve će prekriti vrijeme
srebrnim snijegom
i mjesečinom
samo ćr onaj
zagrljaj
koji se nije
dogodio
izrasti u stablo
ujesen krvavo
potom ledom
polomljenih grana
koje će uvijek
uskrsavati
sitnim bijelim
cvjetovima

Ana Horvat

Solin

ponedjeljak, 10. studenoga 2025.

FUGA

Kad postanem vjetar posvud će me biti
U vlatima nježnim, u krošnjama šumnim;
Svim ljudima dobrim, i tužnim i umnim,
Pričat ću o tebi. I bit ćemo siti

Razgovora lijepih, večernjih ponešto
Al' još uvijek skladnih. Bit ću ona fuga
Što nas spaja s jakim naslagama juga
I gdje hoćeš stiže, sigurno i vješto.

Kad postanem vjetar moći ću te taknut
U svakom trenutku, uvijek zakoraknut
U tvoj dio svijeta. I bit ću ko more

Da ti tiho šapnem: budi blizu mene
Da mi čuvaš misli, da mi svjetlaš sjene
Da rastem ko vjetar za sve tvoje zore.


Jakša Fiamengo



srijeda, 5. studenoga 2025.

KAD UMIRE ČOVJEK

Kad umire čovjek
zemlja postaje teža
i dublja
za jednu ranu
crnja za jednu jamu
i jedan zaključan kovčeg.
Kad umire čovjek
svijet bi morao stati
i zadrhtati
težinom tuge
dubinom bola
u šutnji koja bi rastvorila vrata mrtvačnica
i podigla ploče grobova
kao umorne kapke iza besane noći.
Kad umire čovjek, umire dio svijeta
i zemlja postaje teža
iskusnija i
ljudskija
i veća za jednu ranu
i dublja za jednu jamu.


Jure Franičević Pločar



utorak, 4. studenoga 2025.

SVAKOGA DANA

Svakoga dana nekud ostavljamo dio sebe
i vrijeme nas raznosi kao vjetar lišće
koje se ne može vratiti.
Tko će nas, onda, sahraniti?
I gdje je najdublji grob i najteža ploča kamena?
Gdje treba polagati vijence mrtvima?
Znamo za djelić smrti...
A ne vraćamo se za sobom, jer se ne možemo vratiti
kao ni lišće svojim granama
ni puste krvi svojim ranama.


Jure Franičević Pločar



nedjelja, 26. listopada 2025.

BALADA O RIJECI

Rijeka razgrće
žalo i prolazi
kroz moje noge.
Provlači se
između dvaju brda,
da se ne poljube.
O žute
klisure udaraju zelena
bedra.
Razletješe se zlatne krljušti
i zasjaše se
rasute po modroj
dolini. Rijeko,
čemu odlaziš?
Ona razgrće
žalo i biježi.
I bježi! Kuda?
Kuda srljaš, sretna
rijeko? Ne znaš li,
da su na jezeru
ribiči (osmorica
iskusnih lovaca)
svukli mračne
plašteve, pa se ne će
desiti, da bi
zaspali. Znaš li,
da su im meke
omamljive i da su
udice njihove
jake? Nerazborna
rijeko, odlaziš!...
  Ribiči su
raskoračili noge
i ulovili su
rijeku
na udicu. Gle!
previja se.
Približila se brda
jedno drugom.
Nešto pričaju.
Spojile se
dvije obale. I riče
odnekuda žedno
more.
Ribiči su ulovili rijeku
na udicu. Rijeka se
svija. I umire!...
   I nema više rijeke. Nema
više rijeke!

Tužna rijeko.



Josip Pupačić


Krka


 


 

utorak, 21. listopada 2025.

ČIME ME ZASLJEPLJUJEŠ

Čime me zasljepljuješ, strašna svjetlosti
Čime me pogađaš, zrako nestvarna
Čime me obaraš, snago okrutna
Čime me omamljuješ
Te padam kroz grozničave tmine
U ovaj prazni prostor gdje me nema
U ovaj puki prostor gdje ničega nema
O, ružni sne, gdje više nema svijeta
O, sramna javo, gdje ne opstoji zbilja
Ovdje u ovoj ognjici
Ovdje u ovoj klinici
Ovdje gdje samo snivam
Gdje samo nedostojno sanjarim
Sanjam plahoviti povjetarac kako se u snu dodiruje
S granom
U čovjeku što ga uzalud sanjam
Ovdje gdje se poput vulkana
Sa zvijezda bacamo u dubine
(Ali bez njihova sjaja!)
Samo nedostojno snivam
Samo nedostojno zovem
Ko nježna ptica što zavija
U visinama
Za izmaknutom zemljom
Ko lučonoša koji je utrnuo svoj luč
I svoj iščezli svemir


Josip Pupačić


Poreč

ponedjeljak, 20. listopada 2025.

VODAMA CETINE

Vodama Cetine moj narod mrmori
Povorke mrtvih s kamenjem na ramenu
S kapima znoja na čelu, s kapima krvi u znoju
Gaze - a voda do grla - zubima zarivenim u
                                                            zemlju

Vodama Cetine moj narod prolazi
Povorke živih s planinama na tjemenu
Potoci znoja po čelu, potoci krvi u znoju
Gaze - a voda do nosa - zubima zarivenim u 
                                                            zemlju

Vodama Cetine moj narod mrmori 
Povorke mrtvih s kamenjem u utrobi
Jezerca znoja na čelu, jezerca krvi u znoju
Gaze - a voda presahla - zubima zarivenim u 
                                                            zemlju

S vodama Cetine moj narod prestaje
Povorka sjena s mrtvima u pamćenju
Pretvorena u svjetlo, gdje je tvoj grob
Rijeko, nestaša rijeko u crnoj provaliji


Josip Pupačić

Cetina

nedjelja, 5. listopada 2025.

IPAK ĆEŠ PROŽIVJETI SVOJ ŽIVOT, PRIJATELJU

Ipak ćeš proživjeti svoj život, prijatelju!
Sad ga više ne možeš izbjeći.
Više ti ne pomaže ni strah, ni uzdanje.
Došao si do kraja
Do točke gdje si oduvijek bio:
Pred tobom - zid,
Za tobom vrata  - zatvorena.

Svjetlost iz tvog srca u tebi se rasipa.


Josip Pupačić



Motovun

srijeda, 1. listopada 2025.

PJESNIKOV USHIT SLOBODI

Nek umrem od tebe 
kad u ime tebe, slobodo, i zbog tebe
slobodo
i zbog tvoje slobode
slobodo
moram da te poričem
(odričući se slobode u sebe)



Josip Pupačić



Rovinj

utorak, 30. rujna 2025.

TAKO JE GOVORIO

Tako je govorio moj otac meni
Tako govoraše mom ocu djed
Stoljeća uminulih riječi
Poput ptica
U mome uhu
Cvrkut iz kaveza u kavez
Poput pokoljenja svijeća nad odrom
Nad baštinjenom bijedom
I pokopanim sjajem
Svjetlucavi vidici i mukotrpne staze
Nebo počinje iz njih
Zbog njih - zemlja se kiti i razodijeva
Ali i srce
Srce moje i tvoje
U njima igra i igra
Tako je gvorio moj otac meni
I evo: govor se u sebi vraća svom tvorcu
Grom i pakao i pepeo kad ništa
Grom i pakao
Sve riječi što ih ne smažem ostavljam za buduće
                                                               pjesme
Ili šutnje
I za vas koji iz prstiju prošlih izlijećete
Kao radilice pčele
Oj Mosore, Mosore!
Da pasu po tvome vrijesku
Sa cvijeta na cvijet
Od kiše do kiše
Da vrište po tvom vrisku
Od grada do tuče
Ali bura, ali bura, ali bura
Oj Mosore, Mosore!
I med, i mlijeko, i kamen;
I pelud
Tako je govorio moj otac meni
Zli anđeli u lijetu igraju se nad tobom kao nad 
                                                    raspetim Kristom
Tako govoraše mom ocu djed
Zli suci trljaju svoje ruke nad tobom
Kao nad svršenim činom
Oj Mosore, Mosore!
Sve riječi što ih ne smažem
Ostavljam
Za buduće pjesme; i šutnje


Josip Pupačić


Mosor

nedjelja, 28. rujna 2025.

CRTAM TI SVEMIR

Po leđima ti crtam svemir
Prstima          
Razmještam sva naša sunca
Sve putanje
Naše tiho šaputanje
Razbija mrak u sobi
Oko vrata ti stavljam ogrlice
Mjesečinu na lice
Da te zaštiti
Mogli bismo nas dvoje
Tako stoljećima biti
Zapleteni u zeleni šaš
U val Dunava
I kad nam dođe
Nek nam dođe baš
Pa nek se probudi
Ova zvijezda što ti u duši spava
Crtam ti po leđima svemir
Mliječne staze
Zvjezdane rojeve
Samo me ne pitaj za brojeve
Ne znam godine brojati
To mi je strana nauka neka
Jer ja kao rijeka
Kroz tebe
Kroz svaku tvoju godinu tečem
I jednom će
Samo jednom će zato
U meni kao rijeci
Ispirati zlato
Koje ostavljaš u meni



Željko Krznarić


Visovac



petak, 26. rujna 2025.

KO DIĆI KOTVE

Ko dići kotve, ko niz vjetrove
mrakom se raskriliti?
Za svjetove, za cvijetove
pokoljem sne razmiliti?

Od mača zvjezdanom varkom
niz krv se otisnuti,
plamenom zemljinom barkom
u buni vrisnuti.



Jure Kaštelan


 

Mosor

petak, 19. rujna 2025.

PREOBRAŽENJA LJUBAVI

                         I.

Bila je ljubav i postala vjeverica
                        od radosti
i postala je mala riba i mala zvijezda
i postala je mala voda mala gora mala livada
i malo more i malo jedro i ptica mala
i mala maslina i sunce
i velika velika velika radost
od radosti od radosti od same radosti

Bila je ljubav i postala je goli nož
i gola obala
i krv i krv i krv je postala
i vatra crna crna vatra ljubavi

                        II.

Sažgat ću planine planine sve planine
                        zrak
                        mirise
                        boje
jer si ljubavi sve
i ne dam da te vide
                        Trepetljiva
                        nevidljiva
ti si ljubavi ovo tijelo koje nestaje


                        III.

U smrt ako si u smrti
                        ali ti si
                        tijelo
                        tijelo
                        samo
tijelo koje nestaje
Ostani budi kostur
                        ali ne seli u zvijezde


Jure Kaštelan


Rovinj

četvrtak, 18. rujna 2025.

POSESTRINSTVA

Ne uzimaj oblika prolaznosti, jer sunce
samo svoj oblik ima
i školjka
ima samo svoj oblik.
Budi u svim preobraženjima, jer sama od sebe goriš,
krvi moja.
Jer svoje oči skrivaš u mojim očima,
jer sam tvoj oblik samo ja, a ruka je moja
samo moja ruka.
I kad se prepoznaš u planini i planina u tebi
i kad se vidiš u riječi i riječ u tebi
i kad budeš grozd a nisi grozd i vjetar a nisi vjetar,
jer si i grozd i vjetar i sve što je grozd i vjetar,
našla si svoj oblik neprolazni,
sestro mojih čula, krvi života.


Jure Kaštelan


Grožnjan

srijeda, 17. rujna 2025.

STRAH I PTICE

Pretvorio sam svijet
u tišinu
a gledanje
u tamu.
Ovo je djetinjstvo stvari.
Naselje snivanih ptica.
Ostanite bez leta zaboravljene.
Ostanite mirne, vi uznemirene.
Ostanite, ptice prestrašene.
Na granama
sna.
Nad vodama
sna.
U mome plaču.


Jure Kaštelan


Split

četvrtak, 11. rujna 2025.

LASTAVICE U BARANJI

Prošle su
sada već i četrdeset
i četiri godine.
Iz davnih dana
ostala su mi samo
dva srebrna metka
skrivena u staru slovaricu
jedan po jedan
za svaku sljepoočnicu.
Provjerim jesu li na svome mjestu
svaki puta kada iziđe i zađe sunce.
Jednom, odletjet ću s njima u prazno
kao hitac koji su pijanome idiotu
dali ispucati na seoskoj svadbi.

Nikada nisam znao kamo bih.

Na koju stranu polja
poći jutrom sa srpom
na koju uvečer s divljim makom
koga ti tek rođenoj
ostavih na jastuku.

Ono što svake večeri
gasne nad ravnicom
nije bila tebi i meni
poklonjena zvijezda.

Gledam vode,  te snovite vode.

Od ovoga blata
bog stvori lopoč
kandilo i lastavicu.

Od ovoga blata lastavica
učini gnijezdo na starome trijemu
pod tvojim usnama
i odletje na kraju ljeta kući


na početak svijeta

da mu bude prva udovica.

Delimir Rešicki

Gradac - Petrovo polje

utorak, 9. rujna 2025.

JEDINA NADA

Nedavno je strahovitom silom
   Slomio mi srdce udes priek,
Razstavio me s divnom (Tugomilom),
  Razstavio valjda za naviek!

Nju sam takvim ja ljubio mahom,
   Ko što cvietak ljubi sunca sjaj;
Zdvojnik zadnjim izdišući dahom
   Ko što ljubi pusti život taj.

A sada je strahovitom silom
   Slomio mi srdce udes priek,
Zdvojnik samo na Tvom krilu milom
   Našao bi srdcu - duši liek!

Zarobio si davno srdce moje
   Shvatio ga Tvoga oka grom;
Ne korim Te ipak s zloće koje,
   Jer mi j' dobro u sužanjstvu Tvom!


(rukopis iz 1879. godine)


August Harambašić 


Roč

srijeda, 3. rujna 2025.

LJUBOMOR

Ljubomor grize kao stjenica,
a Tvoje oči kao zvijezde sjaju
i uzalud se moje misli kaju
sad, kad drugom si vjerenica.

Ja sanjah: moja si suđenica,
a sad u noći slušam: pseta laju,
na uglu žene blijedu ljubav daju
i noć je gusta ko pletenica.

O, zalud bagrem mojim snima miri
i noćnom zemljom rijeka pjesme teče
i zalud tiha čežnja krilo širi -

Ljubomor otrov mojim žiljem lije
i tkivo grize, razara i peče
i s Tvojim smijehom mom se jadu smije!


Vladimir Kovačić

Vrsar

nedjelja, 31. kolovoza 2025.

RUŽIN LISTAK

Kad sam jučer, draga dušo,
   Kraj tvog okna prošo ja,
Žudio sam tebe vidjet,
   Žudila te duša sva...

Tada pirnu tihi vjetrić,
   S tvoje ruže pade list;
Kako pade - men' na grudi
   Slieće divan, liep i čist.

A ja bijah blažen veće,
   Glavom sinu miso ta:
Ovaj listak ljubav tva je!
   Ah, to neka Višnja zna!


August Harambašić


Grožnjan



srijeda, 27. kolovoza 2025.

RIBAREVA KĆI

Mali vali
Pozaspali,
Tihi vlada mir;
Nit što ori,
Nit što zbori,
Nit se miče vir.

Mjesec tamo
Kadkad samo,
Gust pobija mrak;
Pa se ljeska,
Čudno bljeska,
Bliedi njegov trak.

Nut na žalu
Kuću malu - 
Ribarev je stan!
Nikog živa,
Sve počiva,
Blag uživa san.

Al gle sada
Iznenada
Otvara se dver - 
Nuto pazi,
Gdje izlazi
Ribareva kćer.

Kud će mlada
Sama sada
U tu crnu noć?
Dragi reče,
Ono veče
Da će po nju doć.

S njim će tada
Bježat mlada
Kroz taj crni mrak;
Jer ju sili
Na nemili
Otac njezin brak.

Što se muti,
Šumi, ljuti,
Tihan dosad val?
Što na kleti,
Bože sveti!
Izbacuje žal?

Djeva gleda - 
Ko od leda
Mrzne joj se dah - 
Pa u vale
Uzrujale
Skoči isti mah!

Opet vali
Pozaspali,
Tihi vlada mir.
Nit što ori,
Nit što zbori,
Nit se miče vir.

Mjesec samo
Kadkad tamo
Gust probija mrak;
Pa se ljeska
Čudno bljeska
Bliedi njegov trak.


Franjo Ciraki

Poreč

utorak, 26. kolovoza 2025.

PROŠLA MLADOST

Kad mladjan bijah, igro sam se perom,
U sitnih pjesmah bol sam svoju bajo,
I ne pomislih, da bi s' izgubljene
Ja ikada se mladosti pokajo.

I ljuven pjesmu, milje djevojačko,
I plavih očih čarovite kriesi,
I sladjan miris cvieća raznolikog
I ono sve, što mladjan život resi:

Sve mnijah, da sam diso i miriso,
Sa cielom snagom uzbibane strasti.
I mnijah, da sam nakrco si dušu
Sa osjećajem najmilijih slasti.

A sad gdje starim, gdje se kosa gruša,
Gdje razočaran u daljine gledim,
Tek vidim kako j' pusto srce moje,
Za nepoznatim nječim uvijek žedim.

Što hoćeš, srce? Zar ti dosta nije
Te igre puste burnih uzkucaja,
Zar misliš, da će uviek trajat moći
Ta šara varka ljubanoga raja?

Što onda bilo tvoje pravo sveto,
Da ljubav ti se ljubavlju uzvrati,
Sad tek je darak, što ga dobra duša
Iz smilovanja biedniku ne krati.


Franjo Ciraki

 

Motovun

četvrtak, 21. kolovoza 2025.

PEJSAŽ U SOBI

Svoje sam nebo sakrio u sebi.
Svoju sam radost stisnuo u šaci.

U sobi
rastu
čempresi.
Mačka na žutom izvoru
pije mjesečinu

da dođe gladan, go, da dođe makar ko
da voli da psuje da bekrija da se opije
da se osneni san kroz prste
kroz noći pod krilom ptice
da od riječi da od malih i velikih slova
potamni lice da porumeni

da dođe kroz prozor kroz krov
da nijem da gluh
i da mu rečem:
druže, zatvori oči i slikaj.

On bi iz džepa izvadio sunce
umotano u zamazani rubac
i mahao bi kistom opijen.


Jure Kaštelan 


Vrsar

ponedjeljak, 18. kolovoza 2025.

NEVIDLJIV CVIJET

Ima cvjetova na nedostupu.
U visinama. Pod morem. Kome cvjetaju?

Ima cvjetova. Svjetlosti ima. Ima zvukova
izvan sna i disanja.

Ljepoto sama za sebe,
jesam li i ja tajna tvoja. Kome govorim?

Ima jedan cvijet. A moje oči
neće ga vidjeti. Jedan cvijet.


Jure Kaštelan

Mosor


nedjelja, 17. kolovoza 2025.

SVE ŠTO SE RAĐA

Sve što se rađa grob u sebi nosi
i svoju zoru i prolaznosti prah,
a mjesec kad se nad selom nasmije
više me nije kao prije, strah.

Skinut će život u rađanju novom,
razgolit će me sve do gole kosti.
Otkuda ti na vrancu plamenom,
druže moje mladosti?

Sve što se rađa grob u sebi nosi
i svoju zoru i prolaznosti prah,
a mjesec kad se nad selom nasmije
više me nije, kao prije, strah.

Jure Kaštelan
 

Solin

četvrtak, 14. kolovoza 2025.

DAVNA PJESMO

Davna pjesmo, modrino iz uspomene
Mašto između čaša, pijem u dimu
dok živi svijet, izgorjevši, lebdi nad parkom
Nepriznat
s pticama, snom došaptava more

I prijaznije more
i predio iz naše slutnje
gdje jedan strm puteljak u osami žuti

(Nitko ne prohodi onud
nit itko njime silazi
u područja pristunih misli
koja dotiču zvijezde)

Te samcat iako bez ljudi
bez sjete
stojim na rubu svega što nas ovdje uzdiže
u istini bez smisla
ko grad bez imalo duše
napušten od žitelja

proslavljen prije predaje

Josip Pupačić

Zadar

srijeda, 13. kolovoza 2025.

APOKALIPSA

Gorim
i prosipam suze
koje neće izgorjeti.
Gorim kao jablan
uspokojen i miran tišinom
uzdignutom do njegova pogleda;
kao more koje se dimi i odustaje
od pokreta. Gorim i izvirem
iz svog tijela, i nadilazim
žrtvu rasprostranjenu u sebi.
Noći i dani okupljaju se
oko mene: gledaju kako
gorim, čude se kako postojim
i onesviješćeni padaju
do mojih nogu. Pepeo moje
krvi (kao pahuljice snijega)
pokriva ugašena jutra
i utrnule večeri. Padam
da bi zaštitio njihov san
od neumitnog
vjetra što se približava. I ustajem,
da gorim, da nadživim smrt
koja ruje poda mnom, da se
rasprostranim nad žrtvenikom
nad zemljom, koja osluškuje
moj glas, što tutnji
u visinama.


Josip Pupačić






utorak, 12. kolovoza 2025.

FILIGRAN

Započeo sam neznalački i naivno
svoj posao,
ali su moji prsti bili okretni
i moje oči
obojene gorama.
Gradio sam kuću svoju
bijelu i otmjenu,
kuću u kojoj ću pogostiti svoje drugove
skromno
i pristojno.
I došli  su od sebe moji drugovi
sa slijepim rukama,
i pustili su jata šišmiša
na plave prozore;
sa slijepim rukama
moji drugovi...
Zatvorio sam vrata mramorna,
Zapalio sam prste ranjave,
i istjerao jata šišmiša
sa plavih prozora.
Kuća je moja bila
bijela
i otmjena.


Josip Pupačić

Grožnjan


ponedjeljak, 11. kolovoza 2025.

SPAVAJ MI, MILJENO MOJE

Rastu, rastu tek iz tebe moji najtiši dani
Iz tebe kao cvjetovi u ovoj noći nada mnom
U mislima mi razmiču u nadi dalek vidokrug

Nad mojim grobom prastarim biser se biser prosipa

Iz tvojim malih očiju raste plamičak ljubavi
I zrači davnom svjetlošću one ugasle dane
Na jednom stolu hrastovom u bilu gradu nad 
                                                          morjem

U bilu selu na bregi kraj one bistre Cetine

Dok s grudi svoje majčice bijelim mlijekom 
                                                          napajaš
I brižno čelo njezino zvjezdanim sjajem ozariš
To oko lika bakina aureolu sazdaješ

U bili selu Slimenu kraj one bistre Cetine

U ovom gradu rvackom pod jednom gorom zelenom
Ti spavaš tako nevino u ovoj noći nada mnom
U ovom slavlju što ga tkam od zebnje i od radosti

Već petnaest dana i noći od suza i od nježnosti

U mojoj duši otvaraš u nadi dalek vidokrug
U ovom gradu rvackom pod našom gorom 
                                                  Slemenom
Ti ni ne slutiš, ti ni ne sanjaš, malešna

Ninu ni nana trajnana, o moja zlatna jabuko

Vani rominja kiša po našem blatnom predgrađu
(O moja majka stara u romoru svojih suza
Evo ti napokon uzdarja - ovaj nevini cvijet!)

Ti oko lika bakina aureolu sazdaješ

Spavaj moje dijete; spavaj moje dijete
Ninu ni nana trajnana, spavaj mi, miljeno moje.


Josip Pupačić

Cetina


četvrtak, 7. kolovoza 2025.

KRIKOM U SUNCU

Evo se pokrenu u meni ono nešto
slično miguljanju riba u jezeru koje sahne
još više pritješnjenoj zvijeri
Ko voda se talasa
Pa se propinje, crveni kako me plijeni

Pa se propinje
srcem se ispunjava zagonetna voda
Gospodar njezin i sužanj
u meni je, a u njoj se davim

Sapet za vrhunce
niz gudure se valjam
krikom u suncu

sviješću u - ništavilu


Josip Pupačić

Plitvice

srijeda, 6. kolovoza 2025.

CRVENI MIRIS

                                                                                  Zeleni žuti plavi crveni mirisi


Ljeto
Sunce svijetli na grani
i savija je

Ja ću umrijeti

Plivam prema svome rođenju
i zaustavljam se u njem

Ja ću umrijeti

Ležim na leđima
i nosi me tlapnja vode

Rijela protiče


Josip Pupačić 

Plitvice

petak, 1. kolovoza 2025.

U VRIJEME PRISTAJANJA

S dvije ruke umjesto vesala, ja lađar veslam.
Ovo more, koje gori, rukama preveslavam.
Dime se valovi; režu me bridovi svjetla.
Daleko je obala.
Stanem, i gledam prema obali.

Ovo more, koje gori, rukama preveslavam.
I tražim luku; al nigdje luke da se odmorim.
Neka daljina ohrabruje me - mislim pristat ću.
I veslam.
U prsima mi ječe nakovnji.

Dime se valovi; režu me bridovi svjetla.
Veslam, prema luci palmama i tamarisom obrasloj.
(Luka skuplja u se modri dim tamjana.)
Ali jao - evo već stade bjesniti.
I sve joj lice pocrni.

S dvije ruke umjesto vesala, ja lađar veslam
prema pučini, prema drugoj nekoj obali.
I tražim luku na dalekom obzoru.
Začađale mi kosti ištu odmora.

Daleka je obala.
Stanem, i gledam prema obali.
Umorilo me more; napušta me moć veslanja.
Ne! u taj kritični čas postadoh rogoboran.
Zavesalam još jače; veslam rukama.

Ovo more, koje gori, rukama preveslavam.
Užas me obuze, jer eno zavjera se priprema.
Kopno se, kao zamka, prekrilo tamom.
Odmiče se obala.
Svjetionici žmirkaju i mjere moje udaljavanje
od obale.

Dime se valovi; režu me bridovi svjetla.
Pred sobom na pučini stup tornada vidim.
Spašen!
U njem ću naći neprestani mir.
Odmorit ću se - gledajući pustoš ispod sebe.

Ovo more, koje gori, rukama prevselavam.


Josip Pupačić 

Makarska


nedjelja, 27. srpnja 2025.

KIŠA NAD GRADOM

Kiša nad gradom
A po njoj se slijeva
Topla voda tuša
Najprije joj krene ruka lijeva
Po mokroj koži
O kakvi su to profinjeni pokreti
Mogao bi se u nju zakleti
Na svakom mjestu
Ispratiti svaku cestu
Biti čuvar njenih snova
Razmjestiti je po oceanima
Označiti je u lijepim zvjezdoredima
Ona dok kiši
dok se kišne kapi guraju
u tom prostoru do zemlje tijesnom
ona kreće rukom desnom
preko ljepote
koju bi trebalo prevesti na sve jezike svijeta
o kako divni pokreti
tragovi kapljica koji se niz leđa slijevaju
te munje koje joj krvotom sijevaju
ostavlja me u posebnom stanju
i na nju se zakleti
i smisliti kako je oteti
na nju se zakleti
postaviti je da svijet čuva
da mu svijetla pali
pa tko to može bolje
kad su od nje ljepotu i anđeli krali


Željko Krznarić

Split




srijeda, 23. srpnja 2025.

KAD SVA SI ŽIVOT

Volim te kada si nepokretno topla
I ležiš uz mene tiha i mirna
Ko ljetna u srpnju bunaca,
Ko nepomično zeleno-modri borovi
Okovani sparinom mora, sumaglicom
I strašću sunca - ljetnog, žarkoga,
Kad sva si smirena dok ti ni jedan
Mišić na tijelu ne miruje.
Sva potajni pokret - sva život
Sva ljubav i skrivena strast.
Volim te kad sva se ljuljaš
Pod mojim željnim prstima,
Kad si ko more zatronuto
Lahorom jutarnjim laganim.
Volim te kad si podatna,
Uzburkana i topla
Ko bistro ljetno more
Kada ga popodnevni majstral
U sitne valove uvija.
Volim te kad se uskomešaš
Ko more po tramuntani,
Pa bijesniš, otimaš se
Ko moja mala barčica
Kada je zahvate
Zapjenjeni valovi
Tramuntane.
Sretne me i žena pa mi kliče: Dragi,
Pogledaj me! Ja sam lijepa, ja sam slatka.
U šatoru mome meki, topli sagi,
A na dlanu koža kao svila glatka.

Vladimir Nazor

Split




nedjelja, 8. lipnja 2025.

NA ODAR CARU

U ševaru mi noći
bez vode, bez slobode
U mraku krvi oči
ne vide, ne vode.

Dao sam na pazaru
garu junicu staru,
da čavle čavlene kupim
na odar caru.


Jure Kaštelan 

Solin








srijeda, 4. lipnja 2025.

RIJEKA OBLAK I ČOVJEK

Rijeka koja teče zauvijek odlazi.
Ona teče daleko i ne vraća se.
Odlazi i ne vraća se rijeka koja teče.
O rijeko koja tečeš, zašto zauvijek odlaziš?

Oblak koji nestaje opet se vraća.
On se vraća, sunce nestaje.
Nestaje i vraća se oblak neprestano.
O sunce, nemoj nestati nikada.

Čovjek koji se rađa umire.
Nije ni konj, ni maslina, čovjek koji se rađa.
On voli i pati i ljubav ostavlja čovjek koji umire.
Čovjek umire, pjesma ostaje, jer nije ni konj ni maslina,

Jure Kaštelan


Solin

srijeda, 19. ožujka 2025.

JASAN DAN

Odijelile se boje u vedrini:
Na dvije pole (kao oštre sjene
Kad se luče od svijetlosti). Zelene
Ravni, i čisto nebo u modrini.

Svijet razrezanom kuglom nam se čini:
Još da ti tko u laku ruku djene
Jabuku rujnu, da bačena prene
Muziku vedru od tla spram visini!

Aj gledaj! poput sunčanog hica
S neba u polje sletjela je ptica,
I tragom leta osta bijela pruga;

Gledaš, a oči šara utvorica:
Tragom crvena sada leti ptica,
I za njom, dršćuć, razvija se duga.


Ivan Goran Kovačić


Solin


utorak, 18. veljače 2025.

RAZMIŠLJANJE VRHU SMRTI

Tri bijele crkve na Braču na Braču,
oko njih modro od radosti svislo:
za mene od njih, meni nad njima
sve drhti od plača

Ona tri zvona vrh Griča vrh Griča,
u grm se jutro s pticom od sreće stislo,
a meni tri mlata, tri biča tri bata,
a meni - dan svud drhti od plača

Tri glupe kiše padnu na gnojište,
tri glupe kiše i ništa više:
sad je sve dobro, sad je sve bivše,
tek da se diše


Nikica Petrak





Dalmacija





srijeda, 22. siječnja 2025.

HOĆE LI MI DRAGA DOĆ'?

Tiha noć;
Pod prozorom mile stojim,
Sitne zvijezde nebom brojim,
Samo jedne zvijezde nije
Najsjajnije, najmilije.
Hoće li mi draga doć'?

Tiha noć;
I po noći lud se tucam,
Sjetan tanke žice kucam,
Al' sve pjesme žarke moje
Samo ozivlju glase svoje:
Hoće li mi draga doć'?

Tiha noć;
Ah ta crna noć je nijema,
Moje drage ne i nema;
Pa se nadam, pa se mutim,
Sada planem, na zlo slutim;
Hoće li mi draga doć'?

Tiha noć;
A za noći zora rana;
A za nadom gora rana;
O drugom je draga snila,
Drugomu se zavjerila:
Ne će draga, ne će doć'!

August Šenoa

Solin



četvrtak, 16. siječnja 2025.

HRVATSKOJ

Sa tebe su strgli kraljevsko odijelo,
Izranili tvoje božanstveno tijelo,
Robinja si tužna, mučenica prava;
Izdajom i zlobom svezali ti ruke,
Stvorili te žrtvom sebičnosti puke, -
Al te moje srce ipak obožava.

Bijedna si sirota kraj obilja svoga,
Od uresa davnih nemaš ni jednoga,
Doli krasne zemlje, divne grudi tvoje,
Doli bistrih rijeka, tvojih suza sjajnih,
Dol' u gorah gvožđa, osvetnika tajnih,
Za njimi odavno gine srce moje.

Ah, to mene boli! Ti nemaš slobode,
Nemaš svoje soli, kruha, niti vode,
A kraj svoga divnog i tolikog blaga;
U naroda vijeću tvoj se glas ne broji,
Al su tomu krivi zli sinovi tvoji, -
Ipak si mi mila, ipak si mi draga.

Od Jadranskog mora do hladna Timoka,
Od Balkana pa do Triglava visoka,
Svud su tvoji sinci i svud sreća huda;
Tu se oni krste raznimi imeni,
Al su zato redom sužnji zarobljeni,
Jer razdiru sami tvoja divna uda.

Oh, gdje ti je slava, kruna, mač i žezlo?
Zar je tvoje tijelo u krvi ogrezlo.
Da vijek čamiš jadna posred ropskog čama?
Gdje su sada tvoji nekadanji dani,
Gdje su Krešimiri, Zrinjski, Frankopani?
Odavno ih, jao, krije grobna tama.

Ipak hman me pute: Slaba si, malena,
Od rođene djece podlo ostavljena:
Ta i ja sam vazda trpio i strado!
Na lagodi slabić, znadem, živi rađe,
Al slobodu sticat mnogo li je slađe
I žrtvovat za nju svoje žiće mlado.

Nek se diče Rusi svojom veličinom,
Il Francuzi svojom slavnom otadžbinom,
Il Englezi svojim svesilnim mornarstvom!
Ne zaviđam njima sve vrline ote:
Van Hrvatske za me ne ima ljepote.
Ja se dičim njome i njenim "barbarstvom".

Klevetnici pusti, ptice zlokobnice,
Podlost im je duša, nepoštenje lice,
Vrijeđaju te tako, moja majko zlata!
A ne znadu jadni da si tisuć ljeta
Prosvijeti i vjeri apoštolka sveta, -
Al Hrvatska ti si, sad im nepoznata!

Jest, Hrvatska ti si! Meni sve na svijetu,
I zanosan evo duši u poletu
Slavim tebe pjesmom, tebi posvećenom;
A jedanput valjda dočekat ću zgodu,
Da se mogu borit za tvoju slobodu,
Pa da jednoć bar te vidim osvećenom!

Al miruj srce! Miruj, dušo čista,
Najdivnija nada ko zora se blista:
Budućnost je naša, ma se tko protivi!
Hrvat već i sada ropske lance stresa,
Vesela mu klika ori do nebesa:
"Hrvatska je evo spašena da živi!"


August Harambašić

Solin