Ti ne znaš naše sunce: kada grane
i zlatnom usnom ljubi vrške gora
kô zlatni bog, a površina mora
purpurnim smiješkom smiješit mu se stane –
i zlatnom usnom ljubi vrške gora
kô zlatni bog, a površina mora
purpurnim smiješkom smiješit mu se stane –
Ti ne znaš naše sunce: kada plane
u žarko podne, kad iz modrih dvora
vatrenom zubljom pali list po gorâ,
potoke suši, izgara poljane –
Ti ne znaš naše sunce: kad se žari
pri zapadu, u beskraj kada gine
i poput srca ranjena krvari –
Kô naše sunce mi smo: nas miline
i slasti mame, i nas strast izgara,
a i zapad naš je od krvi i žara.
Milan Begović
Split
