Stari grad i večer prolaze kroz mene
ravnomjerno, po nekom svom biološkom satu
prolaze kao blizanci zagledani u more
kao umorni strojevi, teški zaveslaji
kad jedan izostane onaj drugi ga nadomjesti
uz svoje preuzima i njegove mjere
i uvijek ih je dovoljno da uspore trošnost
razmijenjuju rečenice, koprene, slaba lica
u koferima im prašina, na glavi led
Pretvaram se u njihove otežale otkucaje:
zaboga, što se to sve u mene pretvara!
Jakša Fiamengo
 |
| Šibenik |
