četvrtak, 1. rujna 2016.

DUŠU MORA ĆUTIM

Cvao sam
sa suncem
u  morskoj kapi,
blistao u pjeni
što na žalu hlapi.
Bio sam val
razigran u skoku
i tiha bonaca
u modrome oku.

U modroj zipki
zibali me vali,
bijeli me galebovi
u visine zvali.
Modri anđeli
čuvali mi snove
da sigurno
preko mora plove.

Sada smiren
u sigurnoj luci,
s modrim snovima
u klonuloj ruci
čekam i šutim.
Kraj plovidbe
slutim.

U duši svojoj
dušu mora ćutim.

Tin Kolumbić
Hvar