CRVENI MIRIS

                                                                                  Zeleni žuti plavi crveni mirisi

Ljeto

Sunce svijetli na grani

i savija je

Ja ću umrijeti

Plivam prema svome rođenju

i zaustavljam se u njem

Ja ću umrijeti

Ležim na leđima

i nosi me tlapnja vode

Rijela protiče

Josip Pupačić 

Plitvice

U VRIJEME PRISTAJANJA

S dvije ruke umjesto vesala, ja lađar veslam.

Ovo more, koje gori, rukama preveslavam.

Dime se valovi; režu me bridovi svjetla.

Daleko je obala.

Stanem, i gledam prema obali.

Ovo more, koje gori, rukama preveslavam.

I tražim luku; al nigdje luke da se odmorim.

Neka daljina ohrabruje me - mislim pristat ću.

I veslam.

U prsima mi ječe nakovnji.

Dime se valovi; režu me bridovi svjetla.

Veslam, prema luci palmama i tamarisom obrasloj.

(Luka skuplja u se modri dim tamjana.)

Ali jao - evo već stade bjesniti.

I sve joj lice pocrni.

S dvije ruke umjesto vesala, ja lađar veslam

prema pučini, prema drugoj nekoj obali.

I tražim luku na dalekom obzoru.

Začađale mi kosti ištu odmora.

Daleka je obala.

Stanem, i gledam prema obali.

Umorilo me more; napušta me moć veslanja.

Ne! u taj kritični čas postadoh rogoboran.

Zavesalam još jače; veslam rukama.

Ovo more, koje gori, rukama preveslavam.

Užas me obuze, jer eno zavjera se priprema.

Kopno se, kao zamka, prekrilo tamom.

Odmiče se obala.

Svjetionici žmirkaju i mjere moje udaljavanje

od obale.

Dime se valovi; režu me bridovi svjetla.

Pred sobom na pučini stup tornada vidim.

Spašen!

U njem ću naći neprestani mir.

Odmorit ću se - gledajući pustoš ispod sebe.

Ovo more, koje gori, rukama prevselavam.

Josip Pupačić 

Makarska

KIŠA NAD GRADOM

Kiša nad gradom
A po njoj se slijeva
Topla voda tuša
Najprije joj krene ruka lijeva
Po mokroj koži
O kakvi su to profinjeni pokreti
Mogao bi se u nju zakleti
Na svakom mjestu
Ispratiti svaku cestu
Biti čuvar njenih snova
Razmjestiti je po oceanima
Označiti je u lijepim zvjezdoredima
Ona dok kiši
dok se kišne kapi guraju
u tom prostoru do zemlje tijesnom
ona kreće rukom desnom
preko ljepote
koju bi trebalo prevesti na sve jezike svijeta
o kako divni pokreti
tragovi kapljica koji se niz leđa slijevaju
te munje koje joj krvotom sijevaju
ostavlja me u posebnom stanju
i na nju se zakleti
i smisliti kako je oteti
na nju se zakleti
postaviti je da svijet čuva
da mu svijetla pali
pa tko to može bolje
kad su od nje ljepotu i anđeli krali

Željko Krznarić

Split

KAD SVA SI ŽIVOT

Volim te kada si nepokretno topla

I ležiš uz mene tiha i mirna

Ko ljetna u srpnju bunaca,

Ko nepomično zeleno-modri borovi

Okovani sparinom mora, sumaglicom

I strašću sunca - ljetnog, žarkoga,

Kad sva si smirena dok ti ni jedan

Mišić na tijelu ne miruje.

Sva potajni pokret - sva život

Sva ljubav i skrivena strast.

Volim te kad sva se ljuljaš

Pod mojim željnim prstima,

Kad si ko more zatronuto

Lahorom jutarnjim laganim.

Volim te kad si podatna,

Uzburkana i topla

Ko bistro ljetno more

Kada ga popodnevni majstral

U sitne valove uvija.

Volim te kad se uskomešaš

Ko more po tramuntani,

Pa bijesniš, otimaš se

Ko moja mala barčica

Kada je zahvate

Zapjenjeni valovi

Tramuntane.

Sretne me i žena pa mi kliče: Dragi,

Pogledaj me! Ja sam lijepa, ja sam slatka.

U šatoru mome meki, topli sagi,

A na dlanu koža kao svila glatka.

Vladimir Nazor

Split

NA ODAR CARU

U ševaru mi noći
bez vode, bez slobode
U mraku krvi oči
ne vide, ne vode.

Dao sam na pazaru
garu junicu staru,
da čavle čavlene kupim
na odar caru.

Jure Kaštelan 

Solin

RIJEKA OBLAK I ČOVJEK

Rijeka koja teče zauvijek odlazi.
Ona teče daleko i ne vraća se.
Odlazi i ne vraća se rijeka koja teče.
O rijeko koja tečeš, zašto zauvijek odlaziš?

Oblak koji nestaje opet se vraća.
On se vraća, sunce nestaje.
Nestaje i vraća se oblak neprestano.
O sunce, nemoj nestati nikada.

Čovjek koji se rađa umire.
Nije ni konj, ni maslina, čovjek koji se rađa.
On voli i pati i ljubav ostavlja čovjek koji umire.
Čovjek umire, pjesma ostaje, jer nije ni konj ni maslina,

Jure Kaštelan

Solin

JASAN DAN

Odijelile se boje u vedrini:
Na dvije pole (kao oštre sjene
Kad se luče od svijetlosti). Zelene
Ravni, i čisto nebo u modrini.

Svijet razrezanom kuglom nam se čini:
Još da ti tko u laku ruku djene
Jabuku rujnu, da bačena prene
Muziku vedru od tla spram visini!

Aj gledaj! poput sunčanog hica
S neba u polje sletjela je ptica,
I tragom leta osta bijela pruga;

Gledaš, a oči šara utvorica:
Tragom crvena sada leti ptica,
I za njom, dršćuć, razvija se duga.

Ivan Goran Kovačić

Solin