MOLITVA

Oče dobri, Bože svemogući!
U kojega svetoj ruci
Sva su carstva, svi su puci,
K tebi dižem duh svoj - uzdišući,

I molitvom vrućom zaodijevam
Najmilije blago sebi,
Preporučam, Bože, tebi
Rod svoj mili, kog ti glasom pjevam.

Sretan sin sam s toga roditelja!
Srcu svome da odoli,
Sin ti se za oca moli,
Usrećenik za usrećitelja!

On je trunak u svijetu tvojemu,
Ali tvoja milost sjaje
Na sve stvore, u sve kraje;
O smiluj se, Bože, ti i njemu!

Među svijetom koj' mu život tare
I satr'o bi, da uzmože,
Okrijepi ga, jaki Bože,
Da nadživi dušmane si stare!

Sve što plodna tvoja ruka sije
To i raste, lista, cvati;
Cvijet u njemu ne uskrati,
Jer cvjetao još dosada nije!

Krvcu lije uvijeke za druge,
A plaća mu uvijek tužna!
Pravda mu je mnogo dužna,
Pravedniče, ti joj vraćaj duge!

Vrijeme teče; sudba budućega
Lice skriva još u tmine;
Daj, koprenu kada skine,
Da sunašcem prosine na njega!

Ako l' pako nezgode ga smute
Te mu i nade luč ugasne,
Uzdrži mu zvijezde jasne:
Vjernom sebi, pouzdanje u te!

Petar Preradović

 

Primošten

PITANJE

Vjetar meni kroz prozor donese,
Neki danak kad sam tebi piso,
Zelen listak, pa ga uprav strese

Riječ na jednu koju sam izbriso.

Izbriso sam riječcu lj u b a v zvanu
Jer u pismu mjesta ne imaše.
Je l' zavio onaj listak ranu
Il pokrio grob ljubavi naše?

Petar Preradović

Grožnjan

 

STALNOST I NEPOKOJ

Sto mi puta veliš u istini
Da nestalnost ja u grudih gojim,
A ti jesi kao luč u tmini
Uvijek ista pred očima mojim.

Ja o tome što se tebi čini,
Ljubičice, nimalo ne dvojim.
Kakogodijer mjesec u visini
Mirno hodi stalnim putem svojim,

A slika se njegova u vodi
Uzbunjenoj giba simo tamo:
Tako i ti, slatka dušo moja,

Stalna si mi u svakoj prigodi,
A u mene lik tvoj dršće samo,
Jer je moje srce bez pokoja!

Petar Preradović

Solin

LEDENI BLUD

Tu ćemo umrijeti Kitty, i nemoćne su noge moje;
nema izlaza iz ledene šume i nema putova u tmini;
sve je pokrito i nestalo tragova naših;
klonula mi ruka i mraz je pao na misao moju;
propast ćemo, Kitty - pohotne su ralje smrti.
Sjećaš se ljeta i pjesama mojih?
papir će da priča potomcima grijehe moje i ime će moje biti kletva;
plakat će tebe i suza će biti Kitty;
oskvrnuli te stihovi moji i pršteći si blud u knjizi mojoj.
Prepale se oči tvoje i sledila se sapa tvoja;
sijeda si od studeni i usne su tvoje razderane;
dršće ti duša i groza je melodija njezina;
mrtva je atmosfera i pjesma je oblijeće tvoja;
kratak je njezin vijek i vraća se k nama ko snijeg.
Čuješ li riječi moje, zabludjela plahosti?
one su bezglasni blud i ledeno srću k tebi;
ruke te moje bujme - oh, daj mi šapat krvi.
Gle, pomrčalo sunce i bljednuli mu traci;
sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pijev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.
Daj mi šapat krvi - u krvi je život naš;
jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;
o duni i skoknimo i tisnimo se jedno u drugo;
pospana je krv naša - u bdijenju je spas naš.
Gle, pao led i zamire boštvo naše;
nema sjaja majka moja i mrtve su usne njezine;
nema mlijeka sa sisa njezinih i pomrijet će djeca njena;
ledena je groza i mraz plazi vrhu nas;
sledile se riječi moje i olovne se ruše na nas.
Gdje ti je krv, ljubavi moja?
nokat će je moj tražiti i zub će biti ispitivalac,
oni će biti ko oči gladi i glas potopa.
Gluha si za riječi moje i nijema je strast tvoja;
gdje ti je krv, ženo pjesama mojih i sanja mojih?
Zamireš, dušo, i nema zvonca kod pogreba tvoga;
sledila se krv tvoja i polomljene su kosti tvoje;
nema toplote dah moj i mrtav je cjelov.
Spremna su jestiva, sablasti, želim ti dobar tek,
jedan je tanjir, Kitty, i tjelesa su naša jestivo;
vjenčani smo, ženo - u crijevlju nas čeka pir;
ženidba je naša skora i krevet je prostrt naš;
prostrt je krevet naš - i čavlima pribiše daske.
Jedan je grob naš i preko njega nema krsta;
jedan je lijes naš i tjelesa se naša grle,
vlažna je zemlja - o mrtva ljubavi.
Nema duše u kosturu našem i raspadu mesa našega;
crvi su cjelovi naši i sagnjište oličene daske.
Kapaju li suze povrh groba našega i cvjeta li cvijeće?
Miluje li nas pero pjesnika i toplota sućutne mladosti?
Hoće li prorovati naslage i probiti lijes?
Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?
Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša;
rana je bila smrt ko prerane moje strasti;
iz mrtvoga groba struji krik i osudan je njegov zvuk;
on je ko očaj s osude i plamen otpora.
Gledajte zalutali blud, gledajte strasti bitka;
prokunite misao moju i sažgite joj krila;
sa strvina se izvija i buntovan je njezin dah:
mrtva se tjelesa ljube i očajan je njihov krik.
Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: -
tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša.

Janko Polič Kamov

KAD IZMIČE LJETO

                                 I

Pepeo krije nebesa plavetna, bludna i masna,
pod plahtom gustom i tvrdom sunce im raskoš ispija:
dok tamo žarkom o stisku truni se maglica strasna,
za ovim zastorom nujnim turobnost uda nam svija.
Ljubav i cvijeće i cjelov! Ljubav i draga i lasna!
Ljubav od smirne i sjaja! Ljubav od vitkijeh šija!
Ljubav od bistrijeh oči, naivna, glupa i jasna!
Ljubav što poput zefira prazno i milo ćarlija —
Ode. Tamo je traž' te u kakoj vezenoj knjizi,
što izlog resi ko djeva nevina, čista i sama,
knjižaru kao i ocu na teret, muku i brizi.
Mržnja se spušta i spušta... nevidno, tiho ko tama
i onda... kašnje... kad planu i na nas nebeske luči,
sušit će ogromnu boru od kiše, leda i — žuči.

                                II

To ide, ide u dahu — ko ono život kad niče
iz svakog trzaja zemlje, iz struja zračnijeh žilja,
iz grlca ptice i šturka, iz baršun' škripljive priče,
što veze riječi od ruža, grožđa i trešnje i smilja.
To ide, ide i ide — nit grmi, šumi il viče,
tek dahom razmeta čula, u dušu svemira cilja
i jednim uzdahom bljednu i lišće, čovjek i ptice,
a mašta ciničnog mozga strši ko kosturna zbilja.
Lišće tek ojače drhtnu i s groze zelen mu svenu:
sušica šušti u parku ko nekad titrave halje
i svako gleda u oku sve dublju, pospanu mrenu.
A čovjek možda će pljunut i odmah krenuti dalje
htijući odati prezir, kad prezret ne može veće:
u onoj pljuvački ruga bijaše krvi moleće!!

                                III

Al jednoč valjat će svršit i ruku pružiti Smrti
i crve pitati mesom, što život baci u smeće
i zadnjim platiti grošom lopatu, što će da prti
na suhar žića i misli krstove, zemlju i cvijeće.
Bakalar svega i svega, što netko okrutan vrti
i na njeg udarce tupe od daska ledenih meće
i škropi neslanom vodom i psalmom glinastim dr'ti:
jestivo smekšavši tvrdo na groblje Hristovo skreće.
Psujmo, dok žive nam glave; psujmo, dok jezici žive,
dok suhar kao bakalar ne daše mrtvačkoj kući,
da sluge etične Smrti nad nama batine krive!
Na smrtnom ležištu psujmo, pa Vjera neće ni ući:
mrijet ćemo sami ko pseto — grobište prokleta ljeha! —
psujući prolaznost bitka: psujući prolaznost grijeha!!!

Janko Polič Kamov

Grožnjan

MARIONETE

U predvečerje nam se katkad javljaju
drage žene, koje smo ljubili
i kojima smo nekad ruke stiskali,
pijana im srca toplo tepali,
da nema, nema smisla biti žalostan,
da predvečerje ide, tama prolazi,
i čekaju nas sunce, život, ruže.

O kako, kako li smo lagali! -
To vidimo mi sada, kad je minulo,
kad nema više naših družica,
i kad su mrtve naše drage žene:
jedna na dnu žutog krila sušice,
druga kao žrtva tvornice,
treća kao majka nesretna,
ispod noža žute gradske bolnice.

I tako danas posve sami stojimo
i ne mislimo više ni na šta -
I slušamo:
Lišće šumi, ptice pijuču.
U drvoredu idu ljudi, šapuću:
"O, ovaj puta bit će jesen ranije!"

Mi ne čekamo više nikog. Šutimo.
U crni plašt nas crna večer oblači.
Oko nas sami stranci prolaze.
Na koncima nas netko naprijed vuče
i diže naše ruke, noge -

- vodi nas -

Mi ne plačemo. Lutke smo. I idemo.
Bol je davno naše srce ukrala.
Na granju šute ptice (kiše čekaju).
Mi ne mislimo
više ni na smrt.

Vladimir Kovačić

Solin

KRAJ RIJEKE

Cvrkuću ptice,
a nikoga nema da uđe u moje samoće.

Prolazi vrijeme.
Stojim  na obali rijeke
i čekam.

Putuju splavi,
lađari se čuju i smiju - 
(miluju žene -)
Vrbove grane pred mojim ih pogledom kriju.
Izlazi mjesec
i mire večernje sjene.

Cvrkuću ptice,
i večernje magle spajaju nebo i zemlju.

Cvrkuću ptice

a nikoga nema da uđe u moje samoće.

Vladimir Kovačić

Solin