STALNOST I NEPOKOJ

Sto mi puta veliš u istini
Da nestalnost ja u grudih gojim,
A ti jesi kao luč u tmini
Uvijek ista pred očima mojim.

Ja o tome što se tebi čini,
Ljubičice, nimalo ne dvojim.
Kakogodijer mjesec u visini
Mirno hodi stalnim putem svojim,

A slika se njegova u vodi
Uzbunjenoj giba simo tamo:
Tako i ti, slatka dušo moja,

Stalna si mi u svakoj prigodi,
A u mene lik tvoj dršće samo,
Jer je moje srce bez pokoja!

Petar Preradović

Solin

LEDENI BLUD

Tu ćemo umrijeti Kitty, i nemoćne su noge moje;
nema izlaza iz ledene šume i nema putova u tmini;
sve je pokrito i nestalo tragova naših;
klonula mi ruka i mraz je pao na misao moju;
propast ćemo, Kitty - pohotne su ralje smrti.
Sjećaš se ljeta i pjesama mojih?
papir će da priča potomcima grijehe moje i ime će moje biti kletva;
plakat će tebe i suza će biti Kitty;
oskvrnuli te stihovi moji i pršteći si blud u knjizi mojoj.
Prepale se oči tvoje i sledila se sapa tvoja;
sijeda si od studeni i usne su tvoje razderane;
dršće ti duša i groza je melodija njezina;
mrtva je atmosfera i pjesma je oblijeće tvoja;
kratak je njezin vijek i vraća se k nama ko snijeg.
Čuješ li riječi moje, zabludjela plahosti?
one su bezglasni blud i ledeno srću k tebi;
ruke te moje bujme - oh, daj mi šapat krvi.
Gle, pomrčalo sunce i bljednuli mu traci;
sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pijev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.
Daj mi šapat krvi - u krvi je život naš;
jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;
o duni i skoknimo i tisnimo se jedno u drugo;
pospana je krv naša - u bdijenju je spas naš.
Gle, pao led i zamire boštvo naše;
nema sjaja majka moja i mrtve su usne njezine;
nema mlijeka sa sisa njezinih i pomrijet će djeca njena;
ledena je groza i mraz plazi vrhu nas;
sledile se riječi moje i olovne se ruše na nas.
Gdje ti je krv, ljubavi moja?
nokat će je moj tražiti i zub će biti ispitivalac,
oni će biti ko oči gladi i glas potopa.
Gluha si za riječi moje i nijema je strast tvoja;
gdje ti je krv, ženo pjesama mojih i sanja mojih?
Zamireš, dušo, i nema zvonca kod pogreba tvoga;
sledila se krv tvoja i polomljene su kosti tvoje;
nema toplote dah moj i mrtav je cjelov.
Spremna su jestiva, sablasti, želim ti dobar tek,
jedan je tanjir, Kitty, i tjelesa su naša jestivo;
vjenčani smo, ženo - u crijevlju nas čeka pir;
ženidba je naša skora i krevet je prostrt naš;
prostrt je krevet naš - i čavlima pribiše daske.
Jedan je grob naš i preko njega nema krsta;
jedan je lijes naš i tjelesa se naša grle,
vlažna je zemlja - o mrtva ljubavi.
Nema duše u kosturu našem i raspadu mesa našega;
crvi su cjelovi naši i sagnjište oličene daske.
Kapaju li suze povrh groba našega i cvjeta li cvijeće?
Miluje li nas pero pjesnika i toplota sućutne mladosti?
Hoće li prorovati naslage i probiti lijes?
Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?
Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša;
rana je bila smrt ko prerane moje strasti;
iz mrtvoga groba struji krik i osudan je njegov zvuk;
on je ko očaj s osude i plamen otpora.
Gledajte zalutali blud, gledajte strasti bitka;
prokunite misao moju i sažgite joj krila;
sa strvina se izvija i buntovan je njezin dah:
mrtva se tjelesa ljube i očajan je njihov krik.
Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: -
tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša.

Janko Polič Kamov

KAD IZMIČE LJETO

                                 I

Pepeo krije nebesa plavetna, bludna i masna,
pod plahtom gustom i tvrdom sunce im raskoš ispija:
dok tamo žarkom o stisku truni se maglica strasna,
za ovim zastorom nujnim turobnost uda nam svija.
Ljubav i cvijeće i cjelov! Ljubav i draga i lasna!
Ljubav od smirne i sjaja! Ljubav od vitkijeh šija!
Ljubav od bistrijeh oči, naivna, glupa i jasna!
Ljubav što poput zefira prazno i milo ćarlija —
Ode. Tamo je traž' te u kakoj vezenoj knjizi,
što izlog resi ko djeva nevina, čista i sama,
knjižaru kao i ocu na teret, muku i brizi.
Mržnja se spušta i spušta... nevidno, tiho ko tama
i onda... kašnje... kad planu i na nas nebeske luči,
sušit će ogromnu boru od kiše, leda i — žuči.

                                II

To ide, ide u dahu — ko ono život kad niče
iz svakog trzaja zemlje, iz struja zračnijeh žilja,
iz grlca ptice i šturka, iz baršun' škripljive priče,
što veze riječi od ruža, grožđa i trešnje i smilja.
To ide, ide i ide — nit grmi, šumi il viče,
tek dahom razmeta čula, u dušu svemira cilja
i jednim uzdahom bljednu i lišće, čovjek i ptice,
a mašta ciničnog mozga strši ko kosturna zbilja.
Lišće tek ojače drhtnu i s groze zelen mu svenu:
sušica šušti u parku ko nekad titrave halje
i svako gleda u oku sve dublju, pospanu mrenu.
A čovjek možda će pljunut i odmah krenuti dalje
htijući odati prezir, kad prezret ne može veće:
u onoj pljuvački ruga bijaše krvi moleće!!

                                III

Al jednoč valjat će svršit i ruku pružiti Smrti
i crve pitati mesom, što život baci u smeće
i zadnjim platiti grošom lopatu, što će da prti
na suhar žića i misli krstove, zemlju i cvijeće.
Bakalar svega i svega, što netko okrutan vrti
i na njeg udarce tupe od daska ledenih meće
i škropi neslanom vodom i psalmom glinastim dr'ti:
jestivo smekšavši tvrdo na groblje Hristovo skreće.
Psujmo, dok žive nam glave; psujmo, dok jezici žive,
dok suhar kao bakalar ne daše mrtvačkoj kući,
da sluge etične Smrti nad nama batine krive!
Na smrtnom ležištu psujmo, pa Vjera neće ni ući:
mrijet ćemo sami ko pseto — grobište prokleta ljeha! —
psujući prolaznost bitka: psujući prolaznost grijeha!!!

Janko Polič Kamov

Grožnjan

MARIONETE

U predvečerje nam se katkad javljaju
drage žene, koje smo ljubili
i kojima smo nekad ruke stiskali,
pijana im srca toplo tepali,
da nema, nema smisla biti žalostan,
da predvečerje ide, tama prolazi,
i čekaju nas sunce, život, ruže.

O kako, kako li smo lagali! -
To vidimo mi sada, kad je minulo,
kad nema više naših družica,
i kad su mrtve naše drage žene:
jedna na dnu žutog krila sušice,
druga kao žrtva tvornice,
treća kao majka nesretna,
ispod noža žute gradske bolnice.

I tako danas posve sami stojimo
i ne mislimo više ni na šta -
I slušamo:
Lišće šumi, ptice pijuču.
U drvoredu idu ljudi, šapuću:
"O, ovaj puta bit će jesen ranije!"

Mi ne čekamo više nikog. Šutimo.
U crni plašt nas crna večer oblači.
Oko nas sami stranci prolaze.
Na koncima nas netko naprijed vuče
i diže naše ruke, noge -

- vodi nas -

Mi ne plačemo. Lutke smo. I idemo.
Bol je davno naše srce ukrala.
Na granju šute ptice (kiše čekaju).
Mi ne mislimo
više ni na smrt.

Vladimir Kovačić

Solin

KRAJ RIJEKE

Cvrkuću ptice,
a nikoga nema da uđe u moje samoće.

Prolazi vrijeme.
Stojim  na obali rijeke
i čekam.

Putuju splavi,
lađari se čuju i smiju - 
(miluju žene -)
Vrbove grane pred mojim ih pogledom kriju.
Izlazi mjesec
i mire večernje sjene.

Cvrkuću ptice,
i večernje magle spajaju nebo i zemlju.

Cvrkuću ptice

a nikoga nema da uđe u moje samoće.

Vladimir Kovačić

Solin

ZEMLJA SUNCU

Oj ti sunce žarko,
Još na nebu sjaješ,
Još na mene bijednu
Gledat ne prestaješ!

Potamni, potamni,
Svijeta sjajno oko,
I sruši se s neba
U bezdno duboko.

Ja sam ti dozrela
Jadom i čemerom,
Sjeme povjerenja
Urodi nevjerom.

Veća mi je muka
Ispod tvoje luči
Žalost bjelodano
Svoju gledajući! 

Petar Preradović

Izvor Cetine

NIKAD VIŠE

Uvenuše rujni cvjetovi
Tvoje i moje ljubavi.

Nikad više
Neću gledati
Tvoja dva oka
Duboka.

Dragutin Tadijanović

Solin