PREDVEČERJE

Na pustom morskom žalu
Sjedjah samotan i zamišljen jako.
Sunce pada niže te niže i baca
Žarko crvene trake na vodu;
A bieli, golemi valovi
Pjene se u plimi,
Buče i šume sve bliže i bliže,
Čudna li glasa: sad šapat, sad pisak,
Sad smieh, sad mrmor, sad šumni uzdah.
A kadšto ko davna pjesma uz kolievku
Meni se pričinja kao da slušam
Davne zamrle bajke,
Stoljetne krasne priče,
Koje sam nekad kao dječarac
Slušo iz usta drugova svojih,
Kada bi ljetne večeri koje
Sjedjeli na stubam' kamenim, kućnim,
Da si skromne pričamo priče,
Zgureni, malena napeta srca
I mudra znalična oka, -
Dok bi odrasle djevojke tamo
Sjedjele uz prozor nam nasuprot
Usred mirisna, gojena cvieća,
Same ko ruže, rumena lica,
Smiešeć se tiho u mjesečevom sjaju.

Franjo Ciraki

Solin

PONOĆ

U parku sjedim i čekam. Miriše,
kô uzdah tvoj, jorgovan, a fontena
kô duša jeca, srećom ostavljena.
Oj gdje si, zlato, više?
Ugasila je ponoć lampe. Diše
i šapće tama. Prođe jedna sjena…
Je l’ provalnik? – Il ljubav uročena? -
Oj gdje si, gdje si više?
Umorno čelo moje želi past
u pustu, tamnu pučinu pramova,
što mirišu kô strast.
A misô vapi tvoja usta vrela,
na kojima je svaki od cjelova
kô razdražena pčela.

Milan Begović

Split

POTOČIĆ

Potočić se spuštao
Niz brežuljak mali,
Pjesmicu mu tihu
Romonili vali.

Romonili pjesmu
Tajnu punu čara,
Tko ju umjet znade,
Nebo mu se stvara.

Uz potočić vrbe
Poniklle su vite,
Leptirice plave
Medj lišćem su skrite.

Grančice se tresu,
Nad potok se viju,
I vodicom bistrom
Lišće svoje miju.

Nad potokom gospe
Leputaju šare,
Nit za drugo išto,
No po igru mare.

Čudno vode kolo,
Lietom se nadlieću,
Počivaju tada
Umorne na cvieću.

U travici cvieće
Umorne ih prima,
Od milinja sladka
Sa glavicom klima.

Pa si tajne sladke
Šapuću i zbore,
Jezikom kim ljudi
Swietski negovore.

Franjo Ciraki

 Solin

VATRE SV ELMA

Eno, jasno ih vidim,

brodovi ravnomjerno uplovljavaju u svoju povijest,

onu što se razmeće nedovršenim vremenom,

što i nas već pomalo grabi i rasčlanjuje;

jedra im se napinju i otkrivaju oblik vjetrova,

onih koje su podljednjih stoljeća lovili

na isti  način na koji ribari moje uvale

u svoje mreže hvataju morsku dobrotu;

plove brodovi na način na koji ih navode ludi kalafati

iz čijih ruku krenula su i sva ta mora, svi razlozi

za smanjivanje beskraja, za dobre riječi;

pulene im na pramcu, svjetlosti u salonu,

odjeci dnevnih zapovijedi, mirisi iz brodskih kantina

i blijeda vatra sv. Elma na jarbolu, visoko gore,

gdje se brod dodiruje s nebom i zvijezdama,

gdje se svi sveci udružuju da nas štite od pogibelji;

plove brodovi u svoju povijest, vlažni od toliko

epskih sastojaka neispunjena vremena

plove prema navijek izgubljenom sidrištu;

ti naši stari brodovi, metafore broda i vrijeme

koje je potrebno da se održe na životu

Jakša Fiamengo

 Split

NOĆ NA JEZERU

Noć je. Gore po azuru mjesec pliva
Kao putnik zamišljeni, što se sjeća
Prošle sreće. A jezero tiho sniva
U mirisu opojnoga poljskog cvijeća.

Plovim tiho...Kukuruzi tamo zreli
Šume muklo ko talasi gorske rijeke.
Nigdje nikog. Oblačići oni bijeli
Zapadaju za vrhunac gore neke

Plovim tiho, a čudno mi dršću grudi
I u njim se neki bolni sjećaj budi
na čarobne priče, što ih davno - davno

Pričala mi o jezeru majka stara -
I meni je ko da vidim ljude, polje ravno
I još čujem zveket sablje i handžara.

Antun Branko Šimić

Plitvice

RANA ŽETVA

Kad svaki sebi odabraše srpove,
Pođe družba, noseć ih na ramenu,
Da probudi klasje i travu sanenu:
Da žanje i poveže u snopove

Zrelo žito...Žeteoci dođoše
Na njive rodne i blagoslovene.
Sunce im se iznad šume zelene
Toplo smije, i već davno pođoše

Crne niti noći: golema, bijela
Svjetlost obasja i polja, i sela.
A žita zrela počinju se žeti,

Zlatna i teška, uz pjesmu tihanu
Žetalaca...U času tom svečanu
Nad poljem lebdi miris kruha sveti

Dragutin Tadijanović

Dalmatinska Zagora

U SLAPU ZELENE MJESEČINE

U slapu zelene mjesečine

Ti voliš cvijeće

Ti voliš nebo

Marijo

Moja se duša naginje prema tebi

Ja volim cvijeće

Ja volim nebo

Marijo

Prema tebi moja se duša naginje

Volim te

Zašto sam tužan

Marijo

Nebo je cvijećem osuto

Nebo je puno anđela

Ima li za nas tiho mjestance

Osuto cvijećem

Marijo

Dragutin Tadijanović

Split