PONOĆ

U parku sjedim i čekam. Miriše,
kô uzdah tvoj, jorgovan, a fontena
kô duša jeca, srećom ostavljena.
Oj gdje si, zlato, više?
Ugasila je ponoć lampe. Diše
i šapće tama. Prođe jedna sjena…
Je l’ provalnik? – Il ljubav uročena? -
Oj gdje si, gdje si više?
Umorno čelo moje želi past
u pustu, tamnu pučinu pramova,
što mirišu kô strast.
A misô vapi tvoja usta vrela,
na kojima je svaki od cjelova
kô razdražena pčela.

Milan Begović

Split

POTOČIĆ

Potočić se spuštao
Niz brežuljak mali,
Pjesmicu mu tihu
Romonili vali.

Romonili pjesmu
Tajnu punu čara,
Tko ju umjet znade,
Nebo mu se stvara.

Uz potočić vrbe
Poniklle su vite,
Leptirice plave
Medj lišćem su skrite.

Grančice se tresu,
Nad potok se viju,
I vodicom bistrom
Lišće svoje miju.

Nad potokom gospe
Leputaju šare,
Nit za drugo išto,
No po igru mare.

Čudno vode kolo,
Lietom se nadlieću,
Počivaju tada
Umorne na cvieću.

U travici cvieće
Umorne ih prima,
Od milinja sladka
Sa glavicom klima.

Pa si tajne sladke
Šapuću i zbore,
Jezikom kim ljudi
Swietski negovore.

Franjo Ciraki

 Solin

VATRE SV ELMA

Eno, jasno ih vidim,

brodovi ravnomjerno uplovljavaju u svoju povijest,

onu što se razmeće nedovršenim vremenom,

što i nas već pomalo grabi i rasčlanjuje;

jedra im se napinju i otkrivaju oblik vjetrova,

onih koje su podljednjih stoljeća lovili

na isti  način na koji ribari moje uvale

u svoje mreže hvataju morsku dobrotu;

plove brodovi na način na koji ih navode ludi kalafati

iz čijih ruku krenula su i sva ta mora, svi razlozi

za smanjivanje beskraja, za dobre riječi;

pulene im na pramcu, svjetlosti u salonu,

odjeci dnevnih zapovijedi, mirisi iz brodskih kantina

i blijeda vatra sv. Elma na jarbolu, visoko gore,

gdje se brod dodiruje s nebom i zvijezdama,

gdje se svi sveci udružuju da nas štite od pogibelji;

plove brodovi u svoju povijest, vlažni od toliko

epskih sastojaka neispunjena vremena

plove prema navijek izgubljenom sidrištu;

ti naši stari brodovi, metafore broda i vrijeme

koje je potrebno da se održe na životu

Jakša Fiamengo

 Split

NOĆ NA JEZERU

Noć je. Gore po azuru mjesec pliva
Kao putnik zamišljeni, što se sjeća
Prošle sreće. A jezero tiho sniva
U mirisu opojnoga poljskog cvijeća.

Plovim tiho...Kukuruzi tamo zreli
Šume muklo ko talasi gorske rijeke.
Nigdje nikog. Oblačići oni bijeli
Zapadaju za vrhunac gore neke

Plovim tiho, a čudno mi dršću grudi
I u njim se neki bolni sjećaj budi
na čarobne priče, što ih davno - davno

Pričala mi o jezeru majka stara -
I meni je ko da vidim ljude, polje ravno
I još čujem zveket sablje i handžara.

Antun Branko Šimić

Plitvice

RANA ŽETVA

Kad svaki sebi odabraše srpove,
Pođe družba, noseć ih na ramenu,
Da probudi klasje i travu sanenu:
Da žanje i poveže u snopove

Zrelo žito...Žeteoci dođoše
Na njive rodne i blagoslovene.
Sunce im se iznad šume zelene
Toplo smije, i već davno pođoše

Crne niti noći: golema, bijela
Svjetlost obasja i polja, i sela.
A žita zrela počinju se žeti,

Zlatna i teška, uz pjesmu tihanu
Žetalaca...U času tom svečanu
Nad poljem lebdi miris kruha sveti

Dragutin Tadijanović

Dalmatinska Zagora

U SLAPU ZELENE MJESEČINE

U slapu zelene mjesečine

Ti voliš cvijeće

Ti voliš nebo

Marijo

Moja se duša naginje prema tebi

Ja volim cvijeće

Ja volim nebo

Marijo

Prema tebi moja se duša naginje

Volim te

Zašto sam tužan

Marijo

Nebo je cvijećem osuto

Nebo je puno anđela

Ima li za nas tiho mjestance

Osuto cvijećem

Marijo

Dragutin Tadijanović

Split

STARI UČO

Silna žega. Stvora nema
Ni u polju ni u selu;
Sve se ugnu suncu vrelu;
Da u sjeni negdje dr’jema…
Samo ondje, gle, u školi
Star se učo nešto ljuti:
Bit će, da ga duša boli,
Što mu žega djecu smuti,
I on viče… i on lupa
Štapićem po svome stolu…
Neki skaču preko klupa –
Sad će da prevrnu školu.

Ali ne će. Djeca vole
Kadgod šum od mira tija –
Danas zadnji dan je škole,
Tek što zvono ne odbija!
A učo se k tomu sjeti:
Kako žurno vr’jeme leti…
Danas da i sam dosluži –
Čemu da se ljuti, tuži!
I ko sunce kada pline
Po dubokih preko brazda,
Misô mu na licu sine:
Od sutra sam tek svoj gazda!…
I koštanim pljesne dlanim,
Da je drven strop zajeco –
Ajte – reče – da vam, djeco,
O prošastim pričam danim!

I presta se rogoborit,
Djeca sjede kao kipi;
A učo je stao zborit,
Kô da blaga kiša sipi:

Četrdeset dugih ljeta
Danas, djeco, baš doslužih –
Na života mog’ će ruži
Prvo gondže sad da cvjeta…
Tim ne kanim dašto r’jeti,
Da su đaci trh mi bili;
Od mnogih su pače milih
Tri mi uv’jek na pameti.

Prvi svome tih na mjestu
V’jek je nešto smišljo, crto;
U drugova igru često
Nije uprav nikad srto.
Iškolan se posl’je dao
Na pothvate svake ruke…
Imo borbe, truda, muke –
Al mu posô divno cvao.

I gavanom on je posto
Bogatijem među ljudim –
Ja sam ubog učo osto,
Da se njeg’vom blagu čudim…
Drugi bio srebro živo,
Bez tučnje mu dan ne prođe;
O bitkam je trajno snivo
Poput kakvog vojskovođe.
I o’šo je u vojnike,
Po ratištim svim se bio:
Sred topova strašne rike
Lovor mu se v’jenac vio.
Ðeneralom on je posto,
Ponajvećim medju živim –
Ja sam priprost učo osto,
Da se njeg’voj slavi divim…

Treći bio sela dika
I po srcu i po duhu,
Igro tek se svećenika
I o misnom snivo ruhu.
Posl’je se je marno spremo,
Svetoj tek da služi vjeri;
Dani su mu tekli n’jemo,
Ali čisti kao l’jeri.
I biskupom on je posto
Djetinskijem prema sanjam –
Ja sam skroman učo osto,
Da se njeg’voj časti klanjam…

Tako ću se, djeco draga,
Sve bez časti, slave, blaga,
Sada zav’jek rastat s vami…
Bog zna, hoće l’ tko i znati:
Kada ću se spuštat stati
U dubine grobnoj jami?!…

Ali što je iznenada
Učo susto… i probljedn’o?…
Zar što jeknu zvono sada?
Il ga spomen dirnu ledno?
Sad se, gledaj, diže… sjeda…
Sada na stol glavu spušta –
Ko da mu se otić’ ne da.
Bez priznanja barem sušta!
Djeca suzna oka šute,
Ko da nešto zloga slute;
A na vrata zirne sluga
Iznenađen s mira duga.
I pristupi k uči n’jemo –
Nije l’ s žege star zadr’jemo…
Za grudma mu plaho segne…
U njegvim ga nešto stegne…
Ajte samo mirno kući –
Reče dršćuć djeci muklo –
I kažite, da je uči

Dobro srce za vas puklo!

Đuro Arnold

Daruvar