PJEV HRVATSKIH ĐAKA

Na noge, braćo! hora je sada,
Sjajan i slavan svanuo hram,
Dvorane zlatne vilina grada
Dobri si narod podigô sam;
Svjetlilo svanu
Boljemu danu,
Vijek nam se sretan sretnima rodi,
Na noge, braćo! Sada je čas,
Na noge, braćo! “Svijetlom k slobodi” –
Ori se gromom naroda glas.

Na svetom grobu naših djedova,
Koji za mili padoše dom,
Neka se skupi četa sad nova,
Ponosna, smjela, svoja u svom.
Mudrost i znanje
Budi nam zvanje,
Napretka barjak neka nas vodi
Sada u slavni duhova boj.
Na noge, braćo! “Svjetlom k slobodi” –
Hrvatske kliče mladeži voj.

Plameno srce nosi u grudi,
Na jasnom čelu istine znak;
Budimo cijeli, budimo ljudi,
Širimo svijetlo, gonimo mrak:
Vrijeme je za nas,
Kucnulo danas,
Spas nam je znanje, znanje nam sila,
Znanje nam slava, znanje nam čast.
Hrvatska zemlja, majka nam mila
Znanjem će živjet, rasti i cvast.

Trojedni sinci trojedne muke,
Mlađani cvijete plemena svog,
Zakletvi svetoj složimo ruke,
Neka nas čuje zemlja i Bog:
Znanje nas vodi
Svijetlom k slobodi,
Jedna smo duša, jedno smo tijelo,
Jedan nam sladak jezika rijek,
Uprimo rukom, radimo smjelo!
Žrtvujmo domu mladi si vijek!

Pođimo širom našega kraja,
Nosimo rodu znanja si plod,
Iz mraka nek se podigne raja,
Svjetal i snažan budi nam rod:
Svijetlo k slobodi
Neka nas vodi!
Neka se svrši zakletva sveta,
Neka se čuje svud kao grom,
Dokle je vijeka, dokle je svijeta:
S l a v a n  i  s r e t a n  H r v a t s k i  d o m!

August Šenoa

Šibenik

DOKONČAVANJE

Naš je život – još nekoliko
časova
i naš je konac tako bliz
da bi ga mogli rukom dohvatiti

Na pragu preko kojega
se ulazi, s onu stranu, u noć za naše sadašnje oči,
okrenut ćemo naše lice
posljednji put i s pogledom
koji ćemo puna zahvalnosti
okrenuti u život
Teški udarac zaboravi
odsjeći će nas od svega
što bijasmo

Časovi sve glasnije zvuče padajući
u prošlost
Vino naš posljedni pratilac šumori jače
na usnama je slađe
Prva sjena blize noći pada k nama.
Naša su lica tamnija
i naše riječi zvuče tiše

Šta bješe? Svijeća svijetli slabije
Naše pojave bivaju nejasnije,
i naše riječi, mada sve glasnije i glasnije
govorimo, zvuče muklije
nerazumljivije
Mi se jedva vidimo, mi se jedva čujemo
Noć raste gušća i gušća
oko nas.

Antun Branko Šimić

Dubrovnik

ČOVJEK KOJ PJEVA

Promatram iz dalèka čovjeka koji pjeva
a ne čujem ga, mogu izmislit bilo koju
pjesmu i stavit mu je u usta jer on zijeva
samo, bar što se mene tiče, a ipak meni
možda je namijenjena ta pjesma, kad je cijeni
toliko da je pjeva za sebe sav u znoju

nevidljivom također, koji se ipak cijedi
i meni jer ga gledam s naporom što ga stvara
ta udaljenost moja i njegova, u zraku
nastaje iznenada večer i možda vrijedi

uputiti se tamo, do njega, možda vara
oko me, ili čovjek, taj, koji pjeva, laku

namjestivši mi klopku u kojoj, kad mu priđem,
čeka me njegov (?) glas

Luko Paljetak

Dubrovnik

PRVA STRANICA

Opisati bih htio strašne i lijepe čase
koji uslijedili su, iako znam da malo
shvaćamo u množini događaja što nisu
događaji za mnoge, jer vrlo mi je stalo
kako će, kad sve prođe, izgledati, kad zna se
jedva i kako bješe; kao kad sâm na visu

stojiš i u dolìni, pod maglom koja leži,
pokušavaš prepoznat mjesto zlog čina, stranu
ulice, stranu svijeta, smjer kreveta i kretnju
ruke niz tijelo, ili – zadatak još je teži! –
utvrdit mjesta slasti mògūće ili prijetnju
takva života; jedem prikladnu zato hranu,

nemrsnu, dosta zelja što pažljivo ga treba
očistiti od lišća slučajnog koje zapne
o srp, od lišća mnogih razloga, ništa ruka
ne smije drhtat, noge još manje, hljeba
svježeg se treba klonit, i bilo kakva zvuka,
dapače i tišine: ono što uho šapne

zbunjuje dušu, čvrstu i spremnu, koja čase
strašne i lijepe želi opisat, čase koji
uslijedili su s onim lijepim i strašnim koji
prethodili su potom

Luko Paljetak

Dubrovnik

PROSTORI

Nema u tijelu tijela, 
postoji samo mjesto za tijelo gdje te čekam
i samujem u svome obliku koji nije ni tvoj ni moj, 
sve drugo dobivam prema strogoj potrebi da te često provjerim,
da se snađem u tebi usred trome te noći što se s kraja otvara. 
Ja te dugo ostavljam samu tako da budeš izvan mene
slobodna u svom tijelu koje je samo mjesto za tijelo gdje te čekam,
a ostalo su ptice i lijepo sastavljena stoljeća s puno pjene i mora
s točnim nebom i lađom koju često nitko od vode ne zna razlučiti.

Tvoje lice od beskrajnog se dana sastoji,
svaki pokret postaje iznenadna mogućnost da te cijelu dohvatim
tu na rubu svijetlosti što se vraća napokon u se, sebi prejaka.
U snu okret tvoj se u valovima kotrlja prema dijelu obale koje nema, 
a koje more shvaća,
cvijeće se tamo javlja slučajno poput znoja izbuzumljenog sunca i snijega.
Ti u mojim rukama cijelo vrijeme ostaješ samo svoja
dok čekam te da dođeš, 
u čijem tijelu stojim?

Luko Paljetak

Dubrovnik

TUŽALJKA

Iz moga svijeta, gdje si bila čudo,
ti zauvijek odlaziš. O što će
od moga čuda ostati u svijetu drugih ljudi?

O zašto, moje čudo, rastat ćeš se sa mnom
i biti nekom samo žena?

Što možeš biti ti na zemlji, zvijezdo moga neba?

Antun Branko Šimić

Roč

PONIKNUH GLAVOM PONOSNOM

Poniknuh glavom ponosnom
I oborih je nice – –
A teške suze kanuše
Na moje trepavice.
I dršćuć skut dohvatih njen
I pritisnuh na usta!
O, moja krasna ljubavi,
O, moja željo pusta!

Gle, grozne suze plačem ja
Od prijegora i boli!
O, moja krasna ljubavi,
Pomiluj me i voli!
I daj mi podaj jakosti
Da živim crne dane,
I da se luda ne latim
I čaše otrovane.

Ti sve si mi oduzela,
I krasne sne i nadu,
A prepuštaš me uboga
I očaju i jadu!
Do srca si me raskrila
I ranila me tamo!
O, moja krasna ljubavi,
Ta gdje si mogla samo?!

Glej, grozne suze plačem ja –
O, sagni se do mene,
I utisni mi cjelov bar
Na rasplakane zjene!
I digni me i vodi me,
Gdje sinje nebo plavi,
Dok mine me taj gorki čas
I nađem zaboravi!

O, vodi me u divlji lug
I na široko polje,
I pokraj drevnog doma mog
Do crkve bogomolje –
Gdje sve me je ostavilo,
Da pokucam na vratih
Djetinjih iluzija
I prvih snova zlatih!

Vladimir Vidrić

Solin