PROLJEĆE

Već se zemlji zimsko ruho tali,
A iz zemlje mlada narav viri,
Blag vjetarčić po dolini piri,
Prosto vriju srebropjeni vali;

Svi smo s nova sada procvjetali,
A s radosti svakom grud se širi,
Što li tebe jadna uznemiri,
Koja l’ žalost srce ti ražali?

Ah uz radost svega živog stvora
Nij’ radosti niti razgovora,
Usrijed raja suze bi prolijevo;

Bura bije, polje se zeleni,
Klas se zlati, grožđe se rumeni,
Srce plače; pitaš, zašto, djevo?

August Šenoa

Dalmatinska Zagora

OVDJE U SRCU

Ovdje u srcu osjećam buru,
Ovdje u srcu osjećam jugo,
Ovdje u srcu nitko me neće
Spriječit da volim te dugo – dugo.
Ovdje u srcu nešto me peče,
Nešto me hladi, nešto me grije,
Ovdje u srcu osjećam: ništa
Nije kao što bilo je prije.
Ovdje u srcu osjećam nadu,
Osjećam čežnju, osjećam radost,
Ovdje u srcu osjećam sretan
Da mi se s tobom vratila mladost.
O vile vi naše, o sestrice bijele,
Još dakle, na zemlji vas ima,
Još vodite kolo gdje šumore jele
U planinskim luzima tima.

Vladimir Nazor

Baška Voda

MOJE PJESME

Siromašne pjesme moje,
Što će iz vas jadnih biti:
Stalno već za ljeto koje
Vas i mene prah će kriti.

Nisam Dante, ni Petrarca,
Da vas složim, kako treba,
Al se u vam blista žarka
Divna ljubav južnog neba.

Nisam Byron ni s daleka,
Mickiewicz svome rodu,
Al vas mnoga nije l’ jeka
Zdvojna klika za slobodu?

Nisam Puškin divske snage,
Niti Shakespeare uma jaka,
Ali vi ste suze blage
Patnika i poštenjaka.

Ta ja nikad i ne smijem
K njihovome stić vrhuncu,
Al sam sretan, što se smijem
Na njihovu grijat suncu.

I kad mlada duša moja
Na njihovu žaru plane,
Možda ipak iskra koja
Samosvojna u svijet pane.

Možda ipak ljudi hladni
Ne će me po kalu vući,
Što sam sav svoj život jadni
Probavio pjevajući.

Možda ipak srce koje
Kadkada i nas spomene,
Siromašne pjesme moje,
Kad ne bude vas i mene.

August Harambašić

Solin

GRAD

Vječno neki Grad
kroz moj život
vječno tramway koji pjeva
mjesto ševa
vječno šumor jednog kamenoga tijela

Život Grada!
I moj život atom Gradova života!

Pad tamnih časova povrh Grada!
Nad glavom mu prolaze oluje
pune mrtvih stvari
i krikova mračno pomorene djece
kroz ulice noći pune zločinaca!
Užasnute
moje oči bježe
pune odbljeska oluje što bjesni
Opet
uho čuje iza sebe Grad ko ubicu
On je za mnom
sa mnom
vječno
I u moje misli pada
crn i velik kao Smrt

Antun Branko Šimić

Zagreb

EJ, NA KRIŽ, NA KRIŽ

Ej, na križ, na križ s pjesmom o slobodi,
Te gromne žice kaljajte rugobom,
Dovikujte, da moj ju zanos rodi
Tek zato, da bi trovat mogla zlobom.

Vi silni ljudi, kad vas pjesma prene
Uz grozni vapaj iz sna blaženika,
Kad gladni zub vam – kao u hijene –
Razdrobit segne – ljuta buntovnika!

Al čista pjesma pobjedna se vije,
I silni na gnjev smiješi vam se rađe,
Dok jedno želi i dok slatko snije,
Da ni raj ne bi snivat mogo slađe!

Slobode pjesma pjevajući moli,
Za narod bdije ma i mutnim okom,
Pod križem pada, da olakša boli,
Tek zato živi – Bog joj je svjedokom!

I što ju briga, da će šiba gnjeva
Na leđa past joj ionako jadna,
Ta prorok joj je sretan, kada pjeva:
Ja sit sam, jer mi braća nisu gladna!

Pa nek vam dakle svaka šala prosta,
Pošteno pero slabu jači ruku;
Prokun’te pjesmu – pjesniku je dosta,
Da pjesmom svojom tare suze puku!

Silvije Strahimir Kranjčević

Zagreb

RADI!

Od zipke pa do groba
Tek kratak vam je put,
Tek tren je ljudsko doba,
Sav život san i slut;

Ne drijemaj zato, pobro,
Koracaj čil i smjel;
Pa radi vazda dobro
Kô čovjek čitav, cijel.

Pa čekali te jadi,
Pa raso putem trn,
Moj brajne, radi, radi,
Bud svijetal dan il’ crn.

Jer majka tebe rodi,
Da slijediš valjan smjer;
Preživajuć se plodi
Tek glupa, nijema zvijer.

Ti dodaj zrno svoje
Za velik ljudski rod,
I dat će djelo tvoje
Blagotvor, sretan plod.

A hvala bit će trudu
Do kašnjih svijeta ljet’,
Da nijesi baš zaludu
Na ovaj došô svijet.

August Šenoa

Zagreb

PUTOVAH...

Mi vozimo se. Polagano kola
Uz brijeg nas vuku u ponoćnoj tami.
Daleko sjaju zvijezde – mi smo sami;
A pod nama se sjaji magla dola – 

Ko vestalka si, ko svetica nujna!
I ruke su ti voštane i blijede,
U mrak ti tone čelo, kosa bujna,
I tvoje usne kao da se lede…

I kao da se ledi svjetlost plaha
Sa zamagljene svjetiljke na kolih –
Na tamni plašt mi liježe poput straha,
I pline, kao suze što ih prolih…

Vladimir Vidrić

Zagreb