Evo:
Boje
Paleta,
Kičica.
Eh, sad ću slikati,
Sad ću slikati
Mnogo slika, crteža, sličica!
Slikat ću prvo
Veliko krošnjato drvo,
I ptice kako nad njim lete,
I jednu na grani
Kako mlade hrani.
Slikat ću zatim baku kako plete,
I kako se kraj peći grije,
I do nje sive mačke dvije,
I kako im baka tiho priča
Obadvijema,
Sve dok baka, sve dok baka
Ne zadrijema.
Slikat ću kako je lija pozvala vuka na kafu,
I kako mala zebra moli tetu žirafu
Da joj dohvati banana
Ili barem lišća s grana.
Zatim jednog lava,
Tako strašnog lava,
Da te hvata strava.
I jednog slona,
Velikog slona,
Većeg od vagona.
I jednog tigra,
Kao plamen žutog tigra,
Koji ne zna što je šala,
Koji ne zna što je igra.
Naslikat ću jato plavih i bijelih aviona,
Lokomotivu s mnogo crvenih, zelenih i žutih vagona,
I nad svima
Otegnut barjak crnog dima.
Slikat ću konje na livadi
Kako se igraju,
Kako se igraju
Koraka laka
poput crvenih i crnih oblaka.
A zatim još
A zatim još
Voća pun koš.
Voće ću slikati rujno, žuto, crveno,
Mirisno i zrelo,
A ne kiselo, trpko i zeleno,
Što nije za jelo.
A gusana krvopiju
Što je na me ljut i bijesan
Naslikat ću bez očiju,
Da ne vidi više gdje sam.
Ni bijel mi više neće biti:
Za kaznu ću ga ocrniti.
I naslikat ću kuću,
Veliku, veliku kuću,
U kojoj svaki svoju sobu ima,
I gdje pećicu svaka soba ima,
Da zimi bude toplo svima, svima.
Kuća će biti svijetla, čista, nova.
Golubovi će glasno gukati s krova.
Zatim ću još jedno
Veliko
Sjajno
Sunce naslikati,
Pa čak i kada
Kiša pada,
Ono će lijepo sjati.
Grigor Vitez
