BIBLIJSKI PSI JOŠ LAJU

odmaknite zvučnu sliku, odmaknite taj zid
dajte im piti zgrušanu vodu, dajte im led
biblijski psi još i još laju ga, laju ga
au au do mozga i natrag
u kristalnu čašu
u prozirni cvijet

oni koji prečuju, oni su jednina
oni koji se gase svaku večer
i ujutro se rasprostiru
po cijelu tijelu jednako
i uzaludno

taj stud psi netremice laju
razapeto je noćivo – platno
njihovo gorko atoničko
i svaka rana – novo buđenje
i svako buđenje – nova glad
laje na tebe golotinjski

šum vjetra nad pustinjom tar

Anka Žagar

Solin

SNOLIKO

odjednom kroz staklo vode, imala sam te
ljutila si se od sebe kao lukovica
u vlastitoj vitrini

pacolepsis, fosilna ribica iz brazila
kako si lijepa sva još zatočena u sebi
a dvjesta milijuna godina
trebalo je meni
da doplivam u tvoju tišinu
hej
jesam li stigla na vrijeme
taknuti te
prevesti u bijelo
tvojemoje okamenjene ljuske
da sve bude izmaglica
slika ustreptaloga
a koja svjetlucava sva
napetost između morskoga i
kopnenog dijela tvoje duše
a koja još hoda hoda
između sebe i sebe
                                  i čudi se
kako joj se unutra
odjednom mogla dogoditi
tako nježna zima
jer ti zaustaviš se
i dalje tečeš, pacolepsis

oči mi plaču, ali ja ne

nenačeta vodo, sanjaš li

Anka Žagar

Solin

PTICE, NEBESKE

Nebeske ptice, koje svojim letom
smisao nebu daju, Internetom
ne služe se i nemaju kompjuter
osobni, nebo pticama je uter
gdje bog, po ptici njima nalik, tijelom
postao je računalo i, dijelom
synthesizer, električni orgazam
i sredstvo koncentracije i spazam
ozonske rupe; ptice te nebeske
tek dio restaurirane freske
neke su koja, kad otvoriš zjene,
uključi i hodočasnika – mene
koji sam i sâm ptica što je hrane
zajedno s njima, ali s druge strane.

Luko Paljetak

Dalmacija

STABLO SAM, DOĐI, AKO NISI PTICA

Stablo sam, dođi, ako nisi ptica
postani, ako nemaš perje uzmi
jastuk, razderi noktima ga, skoči
u med i leti, ili očerupaj
kondora, ako jesi ptica vosak
kljucaj, od njega salij gnijezdo, dođi,
stablo sam, ako nisi ptica budi
sjekira, nježna kao sjena, skini
sve nepotrebno s mene, i ja skidam
sa sebe sve i stojim, čekam vjetar,
možda si vjetar ti, zar nisi, ako
nisi, duboko diši, moj lišće
da miris duše, tvoje duše miris
poprimi, ako nisi vjetar što si,
tek sad vidim: ti si stablo, ja.

Luko Paljetak

Mirlović Zagora

DAN, KRAJ

Na kraju dana kad se zvijezde muče
da sklope noć za više vrsta snova
ostajem sam, u žili koja tuče
u mali doboš stapaju se slova
u riječi što na prikladna bi htjele
naići usta, ali samo ova
susreću, moja, koja radije žele
ljubiti nego biti crta rova
na prvoj crti smisla što ga brane
zubi i ptice koje grožđe zoblju
i prije nego sazri, zato prazne
ostaju čak i onda kada svane,
i nijeme, kao žene što u razne
sate ih možeš susresti na groblju.

Luko Paljetak

Solin

TVOJE POGLAVLJE

Toliko lišća pada i morao bi knjižar
postati, knjigoveža, u sveske ovo štivo
razasuto uvezat za one što će proći
ovuda druga pisma slijedeći, kao križar,
što nosi mač i oganj ulazi sunce živo
u ovu šumu, tvoje poglavlje sve do noći

ostaje otvoreno, zatim red po red pada

čitava epizoda, unatrag sve se počne
zbivati, kao ljubav jer ona uvijek vraća
na granu list, u krevet djevicu, ali sada
toliko lišća ima pod nogom, nitko točne
naputke nema nego sadržaj svatko shvaća

po svome, samo blijedo nagađajući tko bi
mogao biti onaj koji je kadar sve to
počiniti, tolike ljepotice osvojit,
protivnike tolike smaknut, jer tebi evo
uspijeva jedva ovaj poduhvat što ga lišće
zasipa da što prije izgubi mu se trag

Luko Paljetak

Solin

NEŠTO ČEMU JE IME BAŠ TO

Za savršeno jutro savršene i stvari
i riječi morale bi biti u svome čistom
poretku, kao lišće koje će, nakon zime,
osvojit opet granu taktikom onom istom
kojom se i ti služiš, pa ipak nešto kvari
čistoću jutra, nešto čemu je možda ime

baš to – ta savršenost

Luko Paljetak

Solin