GDJE SU MLADI DANI

Gdje su dani moga djetinjstva,
Koji se više nikad neće vratiti?

Gdje su noći zvijezda,
Duboke, tajanstvene,
Kad sam ručice pružao
Da s neba uberem krupnu, žutu zvijezdu?

Gdje su zimnje večeri,
Kraj ognjišta kad bi mi baka
Pripovjedila o dragom Bogu
U bijeloj bradi dugačkoj?

Gdje su tajni, slatki časovi,
Kad mi je srce dječačko
Zakucalo živo, plašljivo,
Čim bi mi se ukazala - ti?

Dragutin Tadijanović

Solin

DOSADNA HLADNA KIŠA

Provincijsko popodne. U gradu,
Radnici prokisli
Zgrću blato s ceste,
A po njima
Stina kiša
Pada, hladna,
Iznenadna.

Presvijetli sjedi u naslonjaču
I gleda kroz dugačka stakla,
Odmaknuvši svilene zavjese,
Kako radnici kisnu
Ispred njegove kuće.

On misli: "Dosadna kiša...
Blato... Provincija... Užas..."
I odbija plave kolute dima
Mirisavog, žutog duhana.

Dragutin Tadijanović

Solin

VRAĆANJE

Katkad u vrevi ljudi posve stranih
Neko te lice sjeti mrtva druga.
Nestanak njegov ponovo ti rani
Zbunjeno srce, i svlada te tuga.

U žamorenju začuješ mu glas
I ti ga vidiš. Izašav iz mraka
U tebi živi. Ali samo čas:
Desetak, dvadesetak koraka.

Prošlost se javi slatko kao flauta
U zimskoj noći. Ti mu gledaš kretnje,
Smijeh, govor čuješ davne neke šetnje.

No kad te naglo truba nekog auta
Trgne, odjednom nestane mu lika:
Oko tebe su lica prolaznika.

Dobriša Cesarić

Split

MORA DA SU ANĐELI PROJEKTIRANI PO UZORU NA BILJE

mora da su anđeli projektirani
po uzoru na bilje; od vode i svjetlosti,
onih najmekših počela po sabiralištima
svijeta, bilje sažimlje živo sigurnim
kretom majstora, i prostire ga u prostrano;
doduše, anđeli češće rabe samo svjetlost;
ali zato na popisu sabirališta
drže i vlastito tijelo,
i kada se potroše zalihe svjetlosti
nisu u neprilici,
posuđuju od pucnja što im trajno sijeva
u plućima

mora da su anđeli projektirani
po uzoru na bilje

Ivan Rogić Nehajev

Solin

KAMENJE

Uvijek to kamenje.
Više mu i ne kontroliram let.
Izudarane glave jedem, radim,
oko mene grgolji suhi bijes.
Kamenje opsadâ, kamenje pjesnika,
biblijsko kamenje, kamenje otokâ
(i ostala kamenja) pljušti niz stubišta,
kroz parkove, niz lica potomstva.
I mada u njemu nema ničega,
ništa od sadre, volje, minerala
(ništa od samog kamenja),
ono me svejedno zasipa.
Tvrdo, drugorazredno sječivo
pred kojim se i anđeo ugiba.

Damir Šodan

Makarska

DALJINA

Dok trčim uz Sjeverno more
miljama daleko moj otac
zastaje oslonjen o držak motike.
Tu smo – dakle – govori.
Poslije svega što smo učinili
za njega gospodin trči,
a ovdje ludilo tek počinje.
Pojačavam tempo s vjetrom
u leđima bježim od te pomisli.
Malo dalje (uvijek dalje)
jedan galeb iz pijeska je
iščeprkao svjetlucavo kamenje.
I sad cupka.
Čudi se.

Damir Šodan

Makarska

LICENTIA CROATICA

Hrvat je – čini se – dužan pisati misliti
osjećati nešto tužno.
gablati fileke sa špekom nad kockastim
stolnjakom u iličkom spleenu?
dok uzduh polako ali sigurno
omašćuju fluidne strijele
dužan je rabiti riječi poput
prosjelina-plojka-slučimice-čestar-hvat
i svako toliko pomisliti
na neupotrebljiv probirštift
te kako se po tuđinskim predsobljima
ustrajno preznojavalo naše plemstvo...
da bi zatim otopio
utopio popio zapio pola pneume
u kutjevačkoj graševini
i sjetivši se Bibe-Cice-Goge
i Jelene Bilbije
(iz Slamnigove pjesme?)
odlučio da nakon sto godina
kupi ciklame na Dolcu,
okupa se u zdencu ili općenito
učini nešto šašafo
kao ona učiteljica onda iz Duge Rese
kad se jednog jutra probudila
vedra i čila
i nije mogla vjerovati...
kao da je izašla
iz višestoljetne depre.

Damir Šodan

Zagreb