OPET ĆE PADATI SNIJEG

A što će biti s nama
Kao da smo godinama spavali
Čekamo novi snijeg

Kao da će mi donijeti spasenje

Možda ću se s novim snijegom probuditi

Ima li ljepšeg buđenja

I neka mi tada novi snijeg

Bude početak novog života

Opet će padati snijeg

I svaka će kuća

Imati novi dimnjak

Tišina bit će posvuda

Šume će prekinuti svoje disanje

Ljudi će stajati

Na zemetenim raskršćima

Kao da ne znaju kud bi sa sobom

A snijeg će padati padati

Možda će s novim snijegom

Neko dijete porasti

No nitko to neće primijetiti

A neko će djetešce

Prvi put vidjeti snijeg

I na saonicama

Njime će ga prvi put provozati

Opet će padati snijeg

I san će zapodjeti bitku s javom

Svaki moj korak

Po nedirnutom snijegu

Bit će nov

Tada neću smjeti zateturati

Hoću li znati tada

Koga ću za tebe pitati

Milan Matić

Solin

ONO ŠTO NE SHVAĆAMO

On i ja nikad se nećemo susresti
A istom te snagom ljubimo
On je tvoja sjeta
Ja sam tvoja radost
Njega udaljava moja buka
Mene udaljava njegova tišina
Poput plime i oseke izmjenjujemo se
Oko tvog života
I nikada nećemo shvatiti
Zašto strepiš tako ljubljena
Dok te okružujemo svojim mijenama

Vlado Gotovac

ZIMSKO JUTRO

Na oknu je procvao
ledeni cvijet,
pahulja nježnih
promatram let.

U krošnji staroj
vjetar je ljut,
u bijelo obučen
obližnji put.

Evo, i Snješko
pored puta,
otresa pahulje
s kaputa…

Stanislav Femenić

Solin

MOJE VELIKO SLOVO

Ti si jedno veliko slovo
u mom životu,
neoprostivo i nedužno,
namjerno i slučajno,
ti si sve.
I noćas ja se odjednom sjetim kiše
koja je pala tog popodneva.
Sjetim se tvojih očiju
iz kojih nisam izlazio
pet sati i nekoliko minuta
a za to vrijeme svijet se okretao
i ništa nije stajalo;
druga smjena je radila neumorno,
netko je u tom trenutku ljubio
i umiralo se u tih pet sati
i nekoliko minuta
a mi smo dijelili sudbinu ruže
ja s tvojim imenom na usni
i ti sa mnom.
Kiša je padala tog popodneva
znam to sigurno
jer na tvom licu je zasjala jedna kap
poput bisera
i trave su sanjale o nama.
Ti si jedno veliko slovo u mom životu
i samo sam tebe učio
kako se pobjedjuje ravnodušnost
govorio sam ti lijepo
a ustvari
ponekad sam pomislio kako bi bilo
raskopčati tvoju košulju
i ljubiti te dugo
tako dugo dok kiša ne prestane.
Ti si moje veliko slovo
veliko poglavlje jednog popodneva
i malo večernje tame.
Ti si zvijezda lutajuća
koja mi se seli iz oka u oko.
Pa sjetiš li se kako smo izašli
iz te kiše sretni,
moje veliko slovo

Željko Krznarić

Makarska

TAJANSTVA

Bukom te vreve i sredine tijesne
ja uho pružam za glasove tajne
i donose mi utjehe beskrajne,
ponavljaju mi pjesme urnebesne.
Uhodim kako moje misli bijesne
teku u gorke suze živodajne,
i slutim uru gdje će strašne tajne
gromadom crnom zgnječit noći nesne.
– Ko sam i što sam, što ću, koga volim,
što tražim, kuda idem, za čim lutam? –
Uzalud nebo za odgovor molim,
uplašen sobom svoje suze gutam;
tajanstvo stvari i života zebe,
ne poznajem ništa, a najmanje sebe.

Tin Ujević

Poreč

PJESMA SVETOG ULJA

Ući u stablo i biti ulje
otvarati vrata svjetlosti
biti i stati, pečatiti se
uživati sunce i pružati ga
na sve četiri, dupsti zemlju
zahvaljivati pticama i opet
ući u stablo, biti red, biti
svi njegovi otvori, svaki list
i svako ime svetosti, jačati
zlato i ljubav, blagoslov
božji, milost oduvijek
ući u stablo, biti svjetiljka
odoljeti vatri, izbiti u rosi
uteći humku, biti greben vjetra
ima li mudrije tečnosti
ima li umnijega duha
od očišćenja do pomazanja
o staro o prastaro
maslinovo
navijek

Jakša Fiamengo

Merano

ZEMLJA II KIKIRIKI

Zemlja koju proglasih svojom, prihvati moju taštinu,
znala je savjet mi dat, gdje da posadim što,
breskvu ovdje posadi, a tamo ti manjka trešnja,
ovdje će rasti grah, a tamo ti manjka trs,
travicu posij ovuda, da živica društvo imade,
a onda, dijete, čuj, da budeš potpuno moj
utrobi majke se vrati, što čeka otkad se rodi.
Umri mi čedo milo, smrt dosta je poznata stvar.
Otvori tu se zemlja i stvori se jama duboka:
svaka je bila grob – kao za maleno ja,
ja se strovalih i padoh ko ono neživo tijelo,
nada mnom zacijeli tlo, ne ostade rane znak:
a onda tu izniknu zelen kikiriki ko čarobni grašak,
i procvjeta, propupa pup – i stapka se usmjeri tlu
za čas izraste i cvijetak i sve se vuče u zemlju,
tu se rodi i plod, – osmica, zipka i lijes,
tako se opet ponovih, komada osam do devet,
kolijevka ona i lijes bili su sjeme i plod,
lijepo su niknuli ondje gdje zemlju proglasih svojom.

Ivan Slamnig

Hum