OLOVKA

Preda mnom hrpa olovaka,
svakom ću napisati
samo nekoliko redaka
dok vrh ne otupi. Nikada ne posižem
za drugom, usred stiha. Što je započela
neka sama i dovrši
i to je pravedno.

Oznake su različite, drugi brojevi
i druga velika slova na vrhu
koji su zagrzli zubi i govore
o tvrdoći grafita. Svaki stih
i svaka pjesma pišu se drugom olovkom
za kojom posižu riječi,
a ne moja ruka
i to je pravedno. Riječ bol
traži tvrđu, riječi zauvijek i nikada više
ostavit će žijebove na papiru
i kad se prah grafita
raspe po čitavoj stranici.
A imenice i pridjevi
kojima iskazujem radost
što ti postojiš, ako postojiš,
ili nezgrapni i uplašeni glagoli
koji pokušavaju izgovoriti
što ću učiniti s tobom
dok budemo sjedili na klupi, sami
i ispod tvoje zvijezde?

Hoće li tada vršak olovke biti nož
kojim ću obilježiti mjesto
na kome si ležala uza me
ili tek ubrana ruža, bez uspomena
i ožiljaka?
Ako ja ne znam
ti ćeš je naći na mome stolu
i pokriti srcem.

Zvonimir Golob

Split

PJESMA SVJETIONIČARA

Ja sam potpuno sam sa svojim praznim sobom,
sa svjetiljkom u tmini, sa svjetiljkom i grobom,
ja sam potpuno sam sa samim sobom.

Ja sam potpuno sam sa svojim praznim domom,
sa svojom ladjom i svojim brodolomom.

Svjetlosti moje putuju po tmini,
i lete ko rakete plamena signala,
iz blata i magle, iz gluposti i kala,
opet je jedna pjesma kao zvijezda pala.

Miroslav Krleža

Makarska - Svjetionik Sv Petar

USPOMENE U NAMA

Pod našim mesom rastu spomena tamni koluti
Ko prstenje pod sočnom korom stabla,
Ko iz dubine zdenca mi s uspomene kabla
Dižemo sliku iz tmine što u nama šuti.
O, kako su duboki zdenci naših slika,
Trajanja, magle, grčeva i plača.
Voda nas živa uspomene jača,
Liječi nas tajna potonulih slika.
Gradovi sniju u nama, prostori, pjesme ptica,
Zaboravljene sobe, predvečerja kasna,
I javljaju se draga pokojna tiha lica.
I tako sja u nama kružnica zdenca jasna
Ko pladanj srebrn u okviru tmica,
Uspomena prhne iz nas ko splašena ptica.

Miroslav Krleža

Zagreb

NOKTURNO

To noću biva:
očajna mrena svijesti
ko velo prše
i stvari sve crne kao pocijepane strše, 
i kad se spomeni krše, 
kad predmeti lijeću ko fantomi, 
o, onda se sve lomi. 
O, osjeća se onda da sve gine i sve da trune, 
i mumljanje se neko onda čuje, 
to zemlja sama u praznini kune, 
i njena kletva bolnu dušu truje. 

To noću biva kada zemlja kune, 
kada sve gine i sve kada trune, 
i kada se spomeni krše, 
a stvari kao pocijepane strše.

Miroslav Krleža

Dubrovnik

ZIMA

Zim-zim-zima...
Zim-zim-zima...
Nevidljive prste ima -
Štipa djecu po ušima!

Zim-zim-zima...
Zim-zim-zima...
Nevidljive zube ima -
Grize djecu po prstima!

Zima...zima...
Zim-zim-zima -
Kabanicu bijelu ima!

Šubaricu bijelu plete
Od pahulja koje lete...

Zzzzzimaaaaaa...!

Stanislav Femenić

Kupres

(TAKO ME VOLI GRAD KAD JE PUST I BIJEL...)

Tako me voli grad kad je pust i bijel
a draga mjesta spavaju pod snijegom kao da ih nema
samo me meko poljube tišinom i tišinom
kao ona i ja kad smo bili najsamiji
grad me voli kad je pust
grad me voli nešto želi
ja mu ništa ne mogu ni on meni ništa ne može pomoći
nikakve blage pomoći ne možemo dati jedno drugom
draga mjesta i ja
a čekamo je
slušamo se
i onda odbije sat
i vrati se škripa koraka

Milivoj Slaviček

Bratislava

U PROVINCIJSKOM KINU

U provincijskom kinu

vrijeme kao da stoji

tamo su još na cijeni

jučerašnji heroji

i nikad neće stići
do onih jadnih sala
Bergman, Antonioni,
filmovi novog vala

U provincijskom kinu
loše filmove daju;
tamo i danas pravda
pobjeđuje na kraju

Arsen Dedić

Solin