PJESMA SVJETIONIČARA

Ja sam potpuno sam sa svojim praznim sobom,
sa svjetiljkom u tmini, sa svjetiljkom i grobom,
ja sam potpuno sam sa samim sobom.

Ja sam potpuno sam sa svojim praznim domom,
sa svojom ladjom i svojim brodolomom.

Svjetlosti moje putuju po tmini,
i lete ko rakete plamena signala,
iz blata i magle, iz gluposti i kala,
opet je jedna pjesma kao zvijezda pala.

Miroslav Krleža

Makarska - Svjetionik Sv Petar

USPOMENE U NAMA

Pod našim mesom rastu spomena tamni koluti
Ko prstenje pod sočnom korom stabla,
Ko iz dubine zdenca mi s uspomene kabla
Dižemo sliku iz tmine što u nama šuti.
O, kako su duboki zdenci naših slika,
Trajanja, magle, grčeva i plača.
Voda nas živa uspomene jača,
Liječi nas tajna potonulih slika.
Gradovi sniju u nama, prostori, pjesme ptica,
Zaboravljene sobe, predvečerja kasna,
I javljaju se draga pokojna tiha lica.
I tako sja u nama kružnica zdenca jasna
Ko pladanj srebrn u okviru tmica,
Uspomena prhne iz nas ko splašena ptica.

Miroslav Krleža

Zagreb

NOKTURNO

To noću biva:
očajna mrena svijesti
ko velo prše
i stvari sve crne kao pocijepane strše, 
i kad se spomeni krše, 
kad predmeti lijeću ko fantomi, 
o, onda se sve lomi. 
O, osjeća se onda da sve gine i sve da trune, 
i mumljanje se neko onda čuje, 
to zemlja sama u praznini kune, 
i njena kletva bolnu dušu truje. 

To noću biva kada zemlja kune, 
kada sve gine i sve kada trune, 
i kada se spomeni krše, 
a stvari kao pocijepane strše.

Miroslav Krleža

Dubrovnik

ZIMA

Zim-zim-zima...
Zim-zim-zima...
Nevidljive prste ima -
Štipa djecu po ušima!

Zim-zim-zima...
Zim-zim-zima...
Nevidljive zube ima -
Grize djecu po prstima!

Zima...zima...
Zim-zim-zima -
Kabanicu bijelu ima!

Šubaricu bijelu plete
Od pahulja koje lete...

Zzzzzimaaaaaa...!

Stanislav Femenić

Kupres

(TAKO ME VOLI GRAD KAD JE PUST I BIJEL...)

Tako me voli grad kad je pust i bijel
a draga mjesta spavaju pod snijegom kao da ih nema
samo me meko poljube tišinom i tišinom
kao ona i ja kad smo bili najsamiji
grad me voli kad je pust
grad me voli nešto želi
ja mu ništa ne mogu ni on meni ništa ne može pomoći
nikakve blage pomoći ne možemo dati jedno drugom
draga mjesta i ja
a čekamo je
slušamo se
i onda odbije sat
i vrati se škripa koraka

Milivoj Slaviček

Bratislava

U PROVINCIJSKOM KINU

U provincijskom kinu

vrijeme kao da stoji

tamo su još na cijeni

jučerašnji heroji

i nikad neće stići
do onih jadnih sala
Bergman, Antonioni,
filmovi novog vala

U provincijskom kinu
loše filmove daju;
tamo i danas pravda
pobjeđuje na kraju

Arsen Dedić

Solin

PISMO MRTVOG PJESNIKA

Jer Ja sam umro
i sada se nalazim na nebu
umoran od hodanja i pisanja
jedem posvećeni kruh
zasjenjen jedino tobom, Gospodine
koji si upravo progledao na sve strane
svijeta, gledajući ovo digano nebo
i pitam se vidiš li me uopće
jer to sam ja, uz Tebe se budim
dijete koje kaže da je Tvoje
pjesnik i još k tomu stari
Osjetiš li očinski požar u sebi
podmetni ga sinu svojemu
neka gori od sreće
neka izgori od ljubavi

I dok sam visoko gore
slijedio Tebe
i pravio reda na horizontu
raspoređujući zamišljene legije
svakojakih časti za sebe
kao kakav centurion
odozdo netko zaječi
Novi je to pjesnik mladi
protutnjao kroz abecedu i
razbacao riječi poput konfeta
Pogledam ga odozgo
kao savanski šakal
umorno mladunče
naivne antilope
Pogledam ga zadovoljan svojim
bivšim životom
i sadašnjom svojom smrću
Na Svetog će Nikolu pršiti snijeg
a mladac će ovaj mrkog Krampusa dobit
kao i sva zločesta djeca bez mjere
i osjećaja za vrijeme koje
nepovratno izmiče ispod naših nogu i
odnosi nam snagu
isušuje kožu
Zvijezdu ću njegovu tek rođenu skinut
iskre mu s glave otpuhnut
a u uho mu gluho korov zasadit
Na ovome hrvatskom nebu
svijetlit će samo Ja pa Ja pa Ja

Sead Begović

Split