ORGIJA

Trave su tko zna zašto počele brže rasti
onako posve same, od neke slatke jeze
to nije bilo polje to nisu bile breze
to nisu bile vrbe i nisu bile vrsti
sve su to bile usne i koljena i prsi

Naslonila se grana uz granu puna strave
previše pjeva cvijeće previše ima trave
a zemlja drhti tiha nemirna puna strasti
kao da s neba može ogroman cjelov pasti

Stali smo usred pjesme i ne možemo dalje
od ove krupne usne koja je na put pala
zaorali smo polje s dva srca i s dva rala
da nahranimo suncu ogromne gladne ralje

Mnogo je pila zemlja i nebo mnogo jelo
a glavom punom vina teturala su brda
pogače to su bile uskisle pune kvasa
spotaknula se rijeka o kamen i o rame
sve što je moglo rasti u cjelove se pelo

Na žeravama tihim lagano su nas pekle
razrogačene zvijezde kratkovidne i same
izmamila je pjesma iz šume mrka krda
a žetelice ptice ramena su nam sjekle
i sve je bilo žena i nije bilo spasa

Uvlačila se trava u cjelove da uči
što se to zbiva tamo između dvije rane
zašto se stablo tako u korijenima muči
i lije crne suze u cvatu; sve dok svane

uvlačila se trava u zagrljaj da traži
da nađe razlog cvijetu i razlog svome rastu
mnogo bi toga htjele naivne znati raži
za koga nebo vraća ponovno istu lastu
i otekle bi dojke imati htjelo voće
i isto divno znanje da rađa plava čeda
pa nepomično stoji i šuti - lišćem gleda
iste bi usne htjelo ramena ista hoće

Ovako puna želja i puna slatke jeze
to više nisu polja nisu to više vrsi
ni vrbe a ni grane ni ptice niti breze
sve su to usne ruke koljena prsti prsi
zadihalo se bilje od nekih plavih nada
a zemlju tihu čudni obuzimaju srsi
kao da s neba ogroman cjelov pada

Luko Paljetak

Makarska

DIJADEMA

S neba, na polja u proljeće
pada nevidljiva mana.
Poput paučine je
u koju zadivljeno gledaju mjesečari
mrtvi dječaci iz starih
austrougarskih vojarni.
Izgubio sam sve darove
koje su čuvali za tebe
u očima sličnima
maslačcima na vjetru.
Možda si mi previše
možda premalo sličila.
Rođena u vjetru sa sleđenoga Dunava.
Pobijedio sam strah od ljudi
kada sam te zauvijek izgubio.

Što je tako tužno u zvuku cimbala
ako ne glas zalutaloga
među posve sličnim svjetovima?

Mostovi u Budimu
uvijek su me podsjećali na tvoje ruke.
Ništa na njima nije ostalo
a sve što sam imao
jednom je preko njih žurilo nacrtati ti
dijademu u snijegu
stići prije večeri
poljubiti kosu
boje žižaka u uličnim lampama
koje su osvijetlile obale
svih svjetova koje nikada više
neću poželjeti vidjeti
osim s vremena na vrijeme
u očima tih dječaka
iz starih austrougarskih vojarni
na fotografijama koje bih htio
da mi ponekad
bar malo sliče.

Delimir Rešicki

Solin

PRVA PJESMA

Kad je u svome počelu
čovjek
zapjevao prvu pjesmu,
magla se oko njega razišla
i pred njim odjednom sinuli
široki i bistri vidici.
Svijet mu se zaodjeo ljepotom
kakvu dotad nije poznavao.
U njegovim očima zasjala
velika radost
i kap je bola kapnula
u njegovo srce.

Nikola Milićević

Primošten

PRVA ISPOVIJEST

Nisam smio dopustiti da me ta snaga

toliko obuzme, da me otjera s trga

u zabran bez vremena i nekih važnih riječi

koje bi mojom vjerom disale

Slab na, od nje, ponuđenu tvarnost

nisam smio pasti u okrutno stanje zime

ma otkuda dolazila, ma kojim se njenim imenom zvalo

Nije me smjela iskušavati paralelnim vremenom

zavjerom bezimene nade, neizdašnim

posve nekorisnim opipavanjem temelja

Dugo sam od nje skrivao cvjetove

odolijevao zapusima nerazumljiva svraba

ostajao bez riječi kad su mi bile najpotrebnije

i ovako nemoguć, ovako bez nje

bez uvale i svega što bi je moglo zamijeniti

bio sam riječ kad je nije trebalo biti

Jakša Fiamengo

Zagreb

PRVI STIHOVI

Uzmite taj cvijetak, nikada ne vene,
To je krasni cvijetak uspomene
Na kojoj se može glodat dosti,
Još joj nisu oglodane kosti!

Uspomene, to je posno jelo...
Učinite dakle dobro djelo,
Sjetite se mene kad Vam bude fad
I ako me bace u fatalni hlad.

Posvetite miso koju prijatelju svome,
Pa će proći boli, a u srcu mome
Uspomena ova nek nam srca spaja,

Da premosti more koje nas razdvaja.
U toj uspomeni ja ću blažji živjet,
Ponijet ću ju sobom u beskrajni svijet!

Antun Gustav Matoš

Zagreb

DAN SEDMI

Sastavila sam te kao pjesmu,
od simbola,
i sada ne znam što značiš.
Jedino što spoznah
jedino što ljubljah
bijaše moj napor da te stvorim.
Danas
stojiš preda mnom tuđ i dalek
u meni svršen,u sebi započet
o što sam ono htjela tobom reći?

Vesna Krmpotić

Solin

&

 Još to nije sve: u ranu zoru,

    Zagrebu ususret, s neba,
      pada diluvijalna kiša,
        potop, biblijski dažd

Šum raste već do vrha prozora:
    u toplom polumraku
    moja glava je Arka,
    i njoj je zapovijeđeno
    da spasi svoje riječi, par po par,
    muško i žensko, spasi ih

Ne znam gdje je taj Ararat. Smrtno gladna,
    neprestano se vraća golubica;
      one već vode ljubav, mrijeste se i kote,
        od njihova parenja i cike spopada me
          sretna strava, nešto od iskona

Nikica Petrak

Zagreb