PISANJE I MOĆ

dva dana nisam napisao ništa
i uhvatila me panika.
inače godinama ne pišem ništa
bez panike.
zasule su me poznate rečenice:
zašto ne mogu?
što mi je danas?
ne događa mi se svaki dan!
onda pokušavaš, petljaš,
što više želiš, to više ne možeš!
pa događa se, eto, kažeš rezignirano,
jer svi obično tako kažu,
ali nemir se ne da ugasiti,
iskra tinja pa provali
kao lava na islandu
svakih pet minuta.
onda zađeš u nove rečenice,
u labirint bez poznatoga smjera
sve dok ne priznaš:
izgubio sam se!
izgubio sam se!
lijepo je biti izgubljen,
bez gps-a i drugih dizajniranih gadgeta,
između sebe koji hoće
i sebe koji ne može.
uzmeš olovku i mali notes,
a riječi krenu kao da su samo čekale
da im otvoriš nehotice zatvorena vrata.

Branko Čegec

Kaštel Gomilica - Kaštilac

PRATNJA

Njene mi oči nisu dale
Zaboraviti posve na nju.
One su samo meni sjale
Na mojem dugom putovanju.

Kao da hoće da me brane
Sve moje pratile su pute.
A u tegoba pune dane
Pogledahu me zabrinute.

Dobriša Cesarić 

Aerodrom Split - Kaštela

O IZVORU TOČNOSTI

kada se progovori o božjem sudu
redovito se stresem, kao samokres
u ivanjskom krijesu u skosu bijelom,
pa toliko se puta odčitalo očito:
bog je občaran daljinom i vid mu nije
pouzdanim vidjelom izbliza,
kako će dijeliti, a mora,
pravedne i nepravedne?

ufam ipak,
nepravda vonja pravda miriše,
što smrdi ni bog, pa bio i svemoguć,
ne oprašta
jer smrdi,
ima izgleda da mu točnost nosa
ispravi netočnost oka


Ivan Rogić Nehajev 

Solin

POSLJEDNJA VEČER

Prekriženih ruku ući ću
u novi prostor vremena.
Još uvijek na zemlji,
ali već daleko, daleko od nje, usmjeren
kao strijela u napetu luku.

Lahor, i stabla, cvrkut ptica
u jednom bljesku
spojit će me s tajnom: ja jesam
i nisam više.
A one prve zvijezde, svih boja,
(ah, ona tijela, nebeska, koja sam toliko puta
htio rukom taći)
bit će blizu mojih usana
kao sočno voće vatri smrtne žeđi.
Tako ćeš, živote moj, polagano zaći,
kad posljednja svjetlost
bude kopnila.

Viktor Vida

Split

IZA OKUKE

Tu odmah iza okuke plavi se grad

pitali smo za njega i sad je već tu

Poput iznenadne kiše poput ljetne večeri

na koju smo u jari poslijepodneva bili zaboravili

Prihvaćamo njegove zastave

upisuje nam se poput crta sudbine u dlan

I sve nam je razvidno

i sve je u vezi s gradom

Toliko se njime ispunimo da nam od toga

do iznemoglosti zasjaje riječi

Jakša Fiamengo

Split

ZAŠTO NISAM SLIKAR

O, Bože, zašto mi nisi dao 
da slikar budem pa da

sve radosti i bolove svijeta
naslikam?
Da na platnima veličam
svetost žuljeva
naroda moga. (U svojim
skromnim rimama
tek odsjev svega osjećam.)

O, Bože, da mi je sad,
dok ovako ganut gledam
preda se,
živim bojama naslikati:

U daljini planine plave,
mekanim sjenama
okružene. 
Pa onda uvalu zelenu kojom
rijeka srebrna među vrbicima
protiče tiha -
ko čežnja moja
za smirenjem...
Zatim seoca skromna
obroncima razasuta;
crvene krovove 
skrivene među krošnjama
i vitke zvonike bijele 
s kojih se u suton
brižnim molitvama angelusi
jave i zamru

Stjepan Jakševac 

Brač

 

I SADA KAD ČUJEŠ TE PRELUDIJE

i sada, kada čuješ te preludije:

ovaj život ti se učini prpošan i strm,
lijepi život, u proplancima jutro,
tko je taj čudesni skladatelj?

a onda putuješ dugo uz te
morske simfonije i plivaš u tišini:
ti nemaš ušiju, samo mozak sluša,
čitaš jutarnje novine, piješ čaj u zadimljenome expressu...

ja sam sretan! govoriš samozadovoljno u sebi,
a sretna budi i ti, makar te pod lopaticom...
evo zajedničkih muka, nedalekih od same glazbe,
evo te neskladne sarabande...

i sada kada čuješ te preludije:
oštri vid otkriva ti toga genijalnog skladatelja

kako se previja i muči. i muči.

Stjepan Gulin

Bol na Braču