Već dugo te gledam, mudri starče: rukopis
pregažena lica, potamnjeli sjaj ruku što ih
uspori vjetar ravnomjerno urlajući svime
što je čvrsto između mene i tvog biljega.
I što je od nas preostalo? I ja sam
morao morima, kopnio kopnima, htio i
nestajao.
I ja sam samotni onaj čovjek koji se
pretvara
u kamen. A kamen je ljuta jedna zvijer.
Ljuta.
Dogovorimo se: jednom kad budemo
sami
pokazat ćeš mi u tom velikom Lapidariju
kutiju u kojoj vrijeme ne teče, koju čuvaš
za bolje dane, koju se nikada nisi usudio
pred svjedocima otvoriti.
Trgovao si srećom, uzlao se uvijek
Nepoznatim.
A sada: prošećimo tim spremištima ulja, tim
naslagama amfora, krenimo u dućane
gdje svila
ima skupocjen miris nemira što se valja
s tihih pučina. I što je od svega preostalo?
Zrak koji nas uzgoni iznad čulnih
gradilišta?
Neponovljivi vjetra onkraj svega?
Pozivam na razgovor zvijezde prema
kojima si
ravnao svoj pramac, zovem mornare iz
nejasnih
onih stoljeća: odakle je doplovila ta
kutija,
koje je more izrezbareno vremenom tvoje
posljednje plovidbe, odakle ta glazba?
Odakle te ja to gledam, mudrosti moja?
Jakša Fiamengo
 |
| Bol na Braču |
