ŽELJEZNI ZASTOR

Sanjao sam, da je Uskrs.
Za istim stolom sjedimo
moja majka, vremešna ženica,
sva ko u pamuku tišine,
moj otac, pognut pod teretom godina,
ja, i meni sučelice
Gospodin Nadbiskup Alojzije
Stepinac,
Metropolit Hrvatske.
On nas blagoslovi.
Potom reče:
»Mi nemamo neprijatelja,
i njihovi mrtvi zajedno su s nama«.
Oko nas puno uskrsnoga zraka.
On položi na stol svoje dobre ruke.
Vani pada snijeg.
Zatim gledamo bijeli stolnjak.
Ja jedem kruh i plačem.

Viktor Vida 

Split

ZRNO PIJESKA

Izlaziš iz slike na zidu
Preskočila si sjenu okvira
oslonjena o krošnju
grudima,
trbuhom,
vlastitim lišćem, ramenom
s koga još uvijek ne silazi
moja ruka.

Na platnu, bez tebe,
ne ostaje ništa,
samo pijesak, zrno pijeska
i jato ždralova
u daljini.

Zvonimir Golob

Podstrana, Split, Croatia

(VALJA NAPISATI SASVIM SVAKIDANJU PJESMU...)

Valja napisati sasvim svakidanju pjesmu
naprosto je izreći kao razgovor kao susret kao sjetu
između malih stvari nakon radnog vremena i prije radnog vremena
kao tužan osmijeh koji govori da je mnogo ljudi mnogo zaboravilo
možda sve što se ne tiče novca ili žene ili sna poslije objeda
ili sna noću
ili sna uopće
i da se razlikujemo međusobno samo po svom snu


Milivoj Slaviček 

Split

NISMO SE MOGLI SJETITI

Nismo se mogli
sjetiti nekog imena.
Nekog vrlo
dragog imena.

Nikad se dakle
nećemo više
ničega sjećati.
Samo ćemo živjeti.

Vesna Parun 

Slatina - Čiovo- Crkva Uznesenja BDM

LICE U SJENI

Zaboravih mu ime, ali znam da milo bješe pticama,
i da ljubav bješe osmjehom pamte moje oči.

I sada idu ljudi pristaništem; ja ne okrećem lice,
zadubena u šapat zaostalih oluja.

Nije li galeb zaboravio mrtva druga, zašto tužiš?
Hrid je svoju zaboravio galeb, ne zna ni jug ni sjever.

Još nisam zastrla prozor, još nije utišalo more.
Ne kori me, šumo, krošnjama; ne plaši me vodo dubinom!

Vesna Parun 

Slatina - Čiovo

PRED MOREM, KAO PRED SMRĆU, NEMAM TAJNE

Ako tražiš put u moju dušu
odvedi me moru olujnom.
Ondje ćeš vidjeti otkrit život moj
kao razvaljen hram; moju mladost
smokvama ograđenu visoravan.
Moja bedra: drevnu tužaljku
radi koje poganski bogovi
kleče na koljenima.
Pred morem, kao pred smrću, nemam tajne.
Zemlja i mjesec postaju moje tijelo.
Ljubav presađuje moje misli
u vrtove vječnosti. 

Vesna Parun 

Čiovo- Slatina- pogled na Split

 

 

MOJ JEZIK

Ja imam svoj jezik
I unutar tog jezika jedan još mojiji
Dio je svih jezika
Dio smo svih jezika
Ali progovaramo svojim, kojem pripadamo
Star je kao i mi sami
Korijen mu se gubi u vremenima
Cvijet se njegov drži u suncu
i opire se vjetrovima
Jest i raste
On je višemilenijska biljka
Na kraju će urasti u samo nebo
(i u svevremenost)
I ostavit nas ondje


Milivoj Slaviček 

Split