U KOSI

Vjetar me diže. Vjetar me nosi.
Gdje sam to ja?
Što radim
sam u tvojoj kosi?

Što tražim? Prosipam? Prosim?

Boro Pavlović

Bol na Braču

SVETKOVINA LUTAKA

Drugovanje tvojih sjetnih ruku s mojim kosama
Neumorno bajanje utrnulih glasova
i kucaj plahi kucaj našeg srca
Radost što na tvom čelu bije jedna žilica
(Miriše more pred kućom i kucaju raci
Noć bere grozdove zvijezda)
Prstima ko dahom zaklapaš mi oči
Nas nosi san


Drago Ivanišević
 

Hvar

 

NEKA TE SREĆA PRATI

Kamo god pođeš, nađi sreću.
Neka i zemlja i nebo budu skloni tvojim koracima i snovima.
Osloni se na sreću u svakom trenutku,
ali ne zaboravi da je i sreći potreban oslonac.
Izmakneš li svoje rame, izmakneš li svoje srce,
na koga će se ona osloniti?
Sreća se spremnije udomljuje u životu srčanih.
Spremnije raste pod njihovim dodirom.
Sreća nije samilost života. Ona je njegov blagoslov.
Zato se nikada nemoj zadovoljiti srećom
koja ništa ne traži od tebe,
koja te ni na što ne potiče.
Sreća koja ne pohađa dubine tvoga bića,
hlapi prije no što utaži žeđ tvoga srca.
Imaj smjelosti živjeti sretno.
Nemoj dopustiti da ti močvare sitnih, pa i krupnih nevolja,
odvrate pozornost s beskrajnih mora sreće.
Previdiš li sreću, sve će ublijediti u tvojim očima.
I bit ćeš manje. Bit ćeš manji.
Vjeruj, zbog sreće si pozvan u ovaj svijet.
Sreća je tvoja božanska baština,
tvoja ljudska odgovornost.
Ne iskusiš li sreću,
ne dopustiš li joj da te prožme, ništa nećeš razumjeti.
Hod tvoj će te satrti, a tako lako bi te mogao uzdići.
Tako lako bi mogao biti sreća onih s kojima živiš.
Tako lako bi s njima mogao naći sreću.
Jer sreća je, neizreciva sreća,
što ti je darovano biti čovjek.
Sreća je što možeš biti čovječan i što ljubavlju možeš
dotaknuti srce čovjekovo i srce Božje.
Što se s ljubavlju možeš pridodati ovome svijetu.
Sreća je put koji je Bog na ovoj zemlji,
na ovom nebu, ugazio za čovjeka. Za tebe.
Bol njegova ne umanjuje istinu njegovu.
I, zato, pođi s povjerenjem, ma što bilo.
I neka te sreća prati.
Doprati sreću u srca onih koje ljubiš. 

Stjepan Lice 

Zlatni rat - Bol na Braču

DA MI SRCE BUDE BLIZU

Da mi srce bude blizu.
To je moja molitva tebi.
Molitva kojom ti dolazim svakoga dana.
Da mi srce bude blizu i čovjeku i tebi.
Da mi bude blizu ondje gdje je život
najosjetljiviji, najranjeniji.
Ondje gdje je svet i u vedrini i u patnji.
Ondje gdje je nevidljiv do boli.
Da mi srce bude blizu.
I da ne pita za sebe.
Da ljubavlju diše.
Da ljubavlju dotiče.
I da bude tiho, živo od tišine.
Da za sebe ne traži ništa osim mudrosti svijeće.
Da gori. I izgori.
I u tome nađe svoje blaženstvo
Da mi srce bude blizu.
To je moja molitva tebi.
Da mi srce bude tvoje.

Stjepan Lice

Hvar

PUNINA LJUBAVI

učiš me
kako da podijelim kruh
s vjetrom i kamenom
učiš me
da tvoju ljubav ne dijelim
na život i smrt
na tijelo i dušu
na radost i bol
na dobre i zle
na sunce i kišu
na svjetiljku i njezinu sjenu
učiš me kako da nikoga ne odijelim
od tvoje ljubavi

Stjepan Lice

Hvar

SVE JE U DRVO TVOJEGA KRIŽA UREZANO

Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Život - i tvoj i moj.
Prvi plač i koraci. Prve riječi i radosti.
Zanosi, samoće, ljubav.
Patnja i umor. Trud svakidašnji.
Zahvalnost i nada. Posrtanje i padanje. Hod zauvijek.
Svjetlost. Svjetlost u nebrojenim oblicima i izričajima.
Blizina.
Život – i tvoj i moj.
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Bez njega, svaki je rukopis nečitak, svaki put neprohodan.
Bez njega valovi noći uzalud traže obalu zore,
uzalud se vraćaju pučini sunca.
Bez njega – na što će se razapeti jedra ljudske duše?
Bez njega – kako da čovjek dopre do čovjeka?
Kako da premosti sebe?
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Tek što se neki urezi jasnije očitavaju očima onih
koji se u njega zagledaju.
Tako u tvojemu križu svatko iščitava svoje ime, svoj lik.
U tvojem križu svatko nalazi križ po mjeri svojega srca.
Netko će ponijeti križ posve nevidljiv očima i srcima mnogih.
I tvoj će blagoslov bdjeti nad njim,
a da to gotovo svakome ostane skriveno.
Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Jer tvoj križ ne mjeri. Tvoj križ ljubi.

Stjepan Lice

Kozjak

 

NOVI POČETAK

Ponovno me dovodiš na početak.

Pozivaš me da iznova pođem koracima kojima sam već kročio.

Pozivaš me da zborim riječima koje sam već izgovarao.

Pozivaš me na dodire koje sam već proživio.

Pozivaš me da upoznam one koje već otprije poznajem.

Odazvat ću se i strpljive i povjerljive duše prionuti uza tvoj poziv.

I, začudo, sve korake kojima ću hoditi, sve riječi kojima ću zboriti, dodire koje ću proživljavati, sva poznanstva, oćutjet ću novima.

Zateći ću se u nekom novom svijetu, svijetu koji je više tvoj.

U svijetu u kojem ćemo biti bliže jedno drugome.

Jer ti prebivaš u dubinama, mojim i u dubinama svih bića i ondje želiš da bude mjesto našeg susreta.

Jedino ondje pit ćemo život iz iste posude.

Ponovno me pozivaš na početak i pozivaš da obnovim žar prve ljubavi.

Za sve.

Da me umor ne iscrpljuje, već nadahnjuje.

Da od boli ne malakšem, već da progledam.

Da od blizine ne zanijemim, već da cijelog sebe pretočim u zahvalnost.

Pozivaš me da progledam u neki bolji i ljepši svijet,  svijet u kojem si očitiji i razumljiviji po mudrosti koja nije plod mojega truda.

I već znam što ćeš me pitati kada se idući put budemo sreli.

Nećeš me pitati koliko sam puta prešao, već kako prolazim putem kojim sam pošao.

Kako pohađam srca kroz koja si položio moj put.

Kako se nastanjujem u tvojemu srcu.

Stjepan Lice 

Šibenik