NEPREKIDNO SE NEŠTO ZBIVA

Neprekidno se nešto zbiva
protječu vode
i otječu dani
nove su pjesme u modi
i novi hitovi
također i odjeća
a uvijek ista je koža
i isto sunce sja
i ruže još uvijek cvatu
i tako trajemo
i tako se kunemo
i tako pjevamo
a mode se stalno mijenjaju
od rublja do oružja
i nitko pouzdano ne zna
da li će producenti
lansirati modu
da se sa tijela
skida i kožu
i da li će utroba
ostati gdje se nalazi
ili će zahtijevati
da vani izlazi
Neprekidno se nešto zbiva
i tu je uvijek neki novi hit
i modni krik
i krik....

Jure Franičević Pločar

Split

AKO SAM VAL

Ako sam val u ovom moru

Što se nikad ne umara

Zar sam živio zaludu

Kada i oblak oluju stvara?

Delija nisam, stid me, samac

I sjeta moje korake prati

Sve imaš zemljo i vrtove i

gradove,

A ovu nježnost ko će ti

još dati?

Jure Kaštelan 

Podstrana

KAD SE ŠKOJ ODRONI

Kad se škoj od kraja odroni
bila je sve samo vrila pina
i bila jarina
na nebesima i na dnima
Bi je jedan hip kad se sve zatreslo
kad je sve išlo uopere i remurće
ma to je bilo pri bilo kojega boga
i imena i simena
Kad se škoj moj odroni od kraja
još ni bilo ni pakla ni raja
ni zmajih ni verug ni tamnic
ni maslin ni grebih
bili su samo bili vitri bila pina
i bila jarina...

Jure Franičević Pločar

Šibenik - Tvrđava Sv Nikole

ŽEDNA SIDRA

Dišeš li još
more
more moreno
more ranjeno
od dna do grive sna
od grebenja
do sjemenja
moreno more
moreno
Plovimo
za tvojim modrim cvrkutom
tražimo
tvoje svijetle zjenice
One su negdje iza rtova
one su negdje iza vjetrova
Plovimo s vječno žednim
suhim sidrima
s golim vjetrom u prsa
plovimo
plovimo
O more
more
moreno
O more more
voljeno...

Jure Franičević Pločar

Kaštel Novi

NEZNANKA SA SJEVERA

Ti si bez mirisa, boje i bez sjene;
za tobom plove plavi ledenjaci,
i sive obale, hladne, izgubljene,
i šume, gdje sunce rijetko zrake baci.

Tvoje oči gledaju ravno i bez kreta,
tajanstvenom modrinom leptirova.
Ko preživjelo biće nekog davnog svijeta
umornim hodom širi beskraj snova.

Gledam te divnu i hladnu i bez boje.
Tvoj pogled je dalek kao pogled galebova;
u očima ti osjećam tihe, tamne hvoje
duboko skritih jela i borova.

Ja vječno lutam za tobom kao jelen,
i često sam bio na tvojim izvorima,
udisah ti tišinu, u polumrak zelen,
čeznući za tobom u neutješnim snima.

Zbog tebe trpim, ali se ne ćeš javit,
i ako često šapćeš mi pred drvenim ognjištima.
Ko mjesečina posljednja jednom ćeš zaplavit
i rukom prozirnom odvest me oblacima.

Frano Alfirević

Split

PROZOR

Ja sam prozor uredan i bio,
izgled kuće na ljepotu dna.
ja sam vidik svijetao i mio
na vrt, put i zelen polet grana.

Ja sam plavo zeleno oko,
crven pogled u zemaljsku tečnost.
ja sam metar za nebo visoko,
sitan aršin za golemu vječnost.

Ja sam vrata što raduju djecu.
ja sam ljubav leptira i ptica.
pčele zujeć o me glavu tresu.
ja sam čitak, vedar susjed žica.

Toplomjer sam za ugodno vrijeme
i za sunce koje obzor širi.
s mene kuća čita retke nijeme,
žuta kukma s mene u svijet viri.

Ja sam prozor koji svjetlost gleda,
ja sam vidik koji boju traži-
putovanje starice i čeda,
vaš pomoćnik što zdravlje važi.

Uzdah sreće, ja sam osmijeh kuće.
ja upravljam riječima i duhom.
na me zadnjeg osvrće se vruće
mladić kada otiđe za kruhom.


Tin Ujević

Split - Poljana Tina Ujevića

 

EKSPRES PREPORUČENO

Preporučujem mladim i vitkim djevojkama
da uvijek ovako stoje, kao da nekog čekaju,
u sumračnom voćnjaku, između bezimenih postaja,
s rukom o boku, zamišljeno grickajući travku,
uokvirene blijedim prozorima jurećeg ekspresa
ko nepomičnim sličicama filma.

Preporučujem im da stanu na proplanak uz prugu,
ili kraj osamljenog zdenca, dok se vjedra pune,
ili uz brklju, s košarom, pa putu kući,
da stoje uz cijelu mrežu željezničkih pruga,
rasute pejzažem ko da su spomenici
neke egzotične, zaboravljene uljudbe
koju obrasta gusta mahovina sumraka.

Preporučujem im da obrube pruge,
ko što bih prozračnom akvarelu breza
preporučio obale vijugavih rijeka,
ko što bih vodopadima da se naglo otkriju
i smjesta zarone čedno u vela vlastite pjene,
ko što bih dupinima, kad bih bio mornar,
da skaču u buketima, ko da izbacuje more
skamenjene kreste valova pred pramac tvog broda.

Preporučujem isto tako osamljenim mladićima
brončanog mišićja u napetim majicama
da u ljetni sumrak zastanu u vinogradu,
oslonivši se na držak motike,
dok kraj njih tutnji zelena neman ekspresa
ko zasun što će zakračunat noć.

Preporučujem im da dignu na čas pogled,
zatečen možda, ali ravnodušan,
zaokupljen magnetom neokopanih lijeha ;
da ne pročitam u njihovim očima zavist
na putnike, ni čežnju za njihovim mjestom,
ni plamen pustolovine, nego da žive
u istom redu sa svojim čokotima,
mojim prolaskom zatečeni u sreći.

Preporučujem dakle onima koji ne putuju
nego imaju mjesto, neka ga ispunjuju
ko što jabuka, zrijuć, ispunja svoj oblik
i svoj tajanstveni zadatak. Oni postoje
da bi mjesta bila kao saće, gdje se sreća skuplja,
ko gusti med, da bude svima vidljiva.
Da mi ne prolazimo samo starim grobljima,
bojištima bivšim, prolaznim zbjegovima,
da tek ne putujemo u traženju života,
nego da vidimo da se svuda živi
još uvijek, i da se živi lijepo.

Dok jurim u noćnom ekspresu, više ne znam kamo,
preporuke nosim ko kakav zalutali poštar
i sijem ih iz vlaka po poljima ko sjeme :
najtoplije, kažem, preporučujem svima njima
neka se ne kriju, nek nam se pokazuju,
neka okite sve pruge ko prometni znaci,
neka se ne stide svoje jednostavne sreće,
ili neka svećenički čuvaju njen privid :
da imamo još kome zavidjeti,
da imamo još čime hranit ovu
neutaživu žeđ, što se napaja daljinom.

Najtoplije preporučujem da nam se jasno pokaže
da su djevojke i mladići svuda lijepi i zdravi,
da su mladići prema djevojkama nježni,
da su ljudi dobre volje i da ih nije strah,
da žene nisu umorne i vjeruju u besmrtnost,
da su djeca dobra za životinjama,
da su vode čiste i pune mrijesta,
da krzna životinja raznose ljepljive sjemenke,
da masline rode, da grožde bubri
da i ishlapjleli starci nose nabrekle trbuhe
ko kakve prerano trudne pjegave djevojčice,
i da su meteorološke prognoze suglasne
da će vrijeme jednom biti trajno lijepo.

Najtoplije preporučujem vama koji živite
pokažite nama što samo prolazimo
u ovom falusu ekspresa što se zariva
u jalovu i sve crnju noć
dok nam život curi između prstiju
ko što slike pejzaža promiču kroz svjetlo
vagonskog prozora, iskrivljeno nasipom
pokažite nam spremno, raskošno, nesebično,
da života ima, da ga se može živjeti.

Inače, sve će nam odnijeti tutanj vlakova
u beskrajne daljine, do kojih se ne može doći. 


Antun Šoljan

Solin