DUGO U NOĆ, U ZIMSKU BIJELU NOĆ

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć
Moja mati bijelo platno tka.

Njen pognuti lik i prosijede njene kose
Odavna je već zališe suzama.

Trak lampe s prozora pružen je čitavim dvorištem
Po snijegu što vani pada
U tišini bez kraja, u tišini bez kraja:
Anđeli s neba, nježnim rukama,
Spuštaju smrzle zvjezdice na zemlju
Pazeć da ne bi zlato moje probudili.

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć
Moja mati bijelo platno tka.

O mati žalosna! kaži, što sja
U tvojim očima

Dugo u noć, u zimsku bijelu noć?

Dragutin Tadijanović 

Solin - Salona - Manastirine i Tusculum

DOSTA ŠALE

Vidio sam vuka
u zoološkom vrtu.
Ni u najcrnjem mraku
ne bih ga zamijenio
za baku.
Dosta je šale!
Kupite toj Crvenkapici
naočale.

Tito Bilopavlović

Zagreb - Zoološki vrt Maksimir

NA PUSTU DRUMU...

Na pustu drumu sniježi i vijori,
Po dubovima tvrda kora puca.
Pod dubom Pan leleče i kašljuca
I na po slednut sa smrću se bori.

Sav bijel je Pan. Lijeću pahuljice,
U kudravo se runo pršeć pletu,
Poskakuju oko njeg, u svom letu,
Vrpolje se i biju ga o lice.

On divlje kriknu - i zamahnu rukom.
Tad drhtat stade plaho po svem tijelu
I prevali se na ledinu bijelu
I glavom klonu i zamuča mukom.

Vladimir Vidrić

Solin - Stara Salona

BARBARA ZAGREBAČKA

Barbara
Kojom si ti išla cestom
Dok je nad Zagrebom kišilo
Isto kao nad Brestom
Kojim si vremenom prošla
Trenutkom u kojem Barbare kao ti
Sretnu svoju tugu
Koju samo prave ljubavi mogu stvoriti
Kojom si ti ulicom koračala
I tražila vrata koja bi mogla otvoriti
Barbara
Život sreću posije gotovo uvijek tamo
Gdje stižemo kasno
A mjesec ti se u očima nastanio
I sve boje ti je u očima prolio
Tko je za tebe u praznoj sobi
Ljubav proklinjao i za tebe molio
Gdje su tvoji koraci sad
Kad se ovaj grad već promijenio
Kad je glas koji te zvao zanijemio
i što je ostalo od naših života
koje smo ostavljali kao da nisu naši
od zvijezda nekad lijepih
čija nas ljepota sada plaši
Barbara
Kojom si ti išla cestom
Kad je nad Zagrebom isto kišilo
Kao i nad Brestom

Željko Krznarić 
 

Zagreb - Trg kralja Tomislava

STABLA PO ZIMI

Ta stabla pod snijegom, sva ogoljela,
jednom je moja duša voljela,
dok se nisu razboljela.
A sada, možda, manje im se divi,
ali ih više ljubi i grli
i poklonički časti.

Ta ipak, kako su divni ti kosturi!
Mili su nam kao uzvišene starosti mudraca
ili prolazne nedaće drugih, mlađih bića.
Onaj studeni, ledeni srh što njih zebe
steže i muči sve nas, mene, tebe.

Prutići tako vješto nacrtani,
tankoćutne i točne grančice drva
bez jednoga lista
još su ures grada, oslon živaca,
zanimljivosti ceste.
Kada ih vjetrić dirne,
s grane će prahati snijeg.

Mi tugujemo s njima.
Te gole grane
osjećamo kao svoje rane.
Samcu prave društvo na ulici,
brate se s beskućnikom.
Studen ih grči, vjetar pahuljice stresa,
studen i vjetar, strepnje našeg mesa.

Žalosna su bez jarkoga sunca
i bez bujne prizme dana.
Počitanja ih barem bratska prate.
Čekati ćemo, da se sunca vrate.
Eto mrznu u nadi razvigora.
Tako imamo bolnih drugova i braće,
što tuguje bez spektra i bez ptica.
No imati će opet svojih vedrih dana
Uskrsa, kada šuma prolista
i nadživjeti mnogi crni čas.

Ta stabla pod snijegom znak su korota
kao katarke na brodu razlupanom.
I nepomična duša drva strada
kao božanstvo, što skriva glatku golotu
u divljoj kori.
Pa ipak, svojom čistoćom linija
taj pusti crtež debla, grane, grančica, šiba,
kako zatravljuje zjenu!
Svejedno, ti crni križevi znak su nada:
bolno drvo još pred sobom čeka spas.

Kada snijeg
kipovima pjesnika i mudraca na šetalištu
nače kukuljicu kao mali brijeg
vrh glave,
hladni kipovi su čudovišno ljepši
u perspektivi zime;
ali bijelo deblo strada,
no duboko pod korom i u žilju
svim sokovima i svim vlakancima
još se životu nada.

Stablo želi, stablo žudi, ono strepi,
ono hlepi, ono čezne, ono hoće, ono čeka;
pati strasti, želje, čuva volju u patnji,
vjeruje u udes tmasti i u vrijeme tajno.
I uzda se u trajno.

Dušo, zavoli ta stabla po zimi,
tu neoskvrnjenu sliku sloma,
i u vlastitu toplinu kao uz vatru u kutu doma
Njih primi!

Tin Ujević 

Zagreb - Park Zrinjevac - Ivan Mažuranić

PETAR

Strši na grdnoj gomili mrtvaca
I sabljom maše...Sunce na umoru
Krvave zrake u lice mu baca.
On klikće kao orô na timoru.

Koloman stiže: - Petre, sam si...Gledaj!
Čemu ta borba?...Sto te peče rana.
Junače vrli, prigni se i predaj,
Znakove primi hrvatskoga bana.

- Ne, sâm ja nisam. Gle, uz bok mi stoje
Ljudevit, Braslav, Mojslav, Tomislave.
Iz zemlje niču, iz pare krvave.

Sve gledaju me. Znam čega se boje.
...Posljedni vladar mora da se sruši
S krunom na glavi, s ponosom u duši!

Ne, Hrvat svaki izdajica nije.
Krvi će kaplja da ko biser sije
Na čelu mome, na hrvatskoj kruni!


Vladimir Nazor 

Krka - Spomenik kralju Petru Svačiću

HRVAT SAM

Hrvat su moj otac
I Hrvatica mat,
A ja sam njeva krv
I vjerni sin: Hrvat!

Kroz mnoge vijeke, oj!
Je moj hrvatski rod
Pod turskim krvnikom
Točil krvavi pot!

Kot lastavice ptić
I kot ovčice vuk
Napal je nas krvnik,
Posjel hrvatski jug.

Pobigli smo pred njim
I došli s gospodom
Va Gradsko Polje priko,
Va naš današnji dom.

Po črnom mraku nut
Prispjel je bijeli dan,
Potlačen je krvnik,
Hrvat je slobodan!

Kot vjerni kršćanik
ću ljubit cijeli svit,
Za moj hrvatski rod
ću živit i umrit!

Mate Meršić

Solin - Spomenik Sv Ocu Papi Ivanu Pavlu II - Bit ćemo svjedoci