NOĆ BEZ JABLANA

Večeras je srušen
Jablan, pored potoka.

Umrle su tvoje grane,
Viti jablane;
Nikad više nećeš
Lišćem šumiti.

Noć dohodi crnim korakom.
Jablan sniva mrtvim snom.

Ja sam žalostan.

Možda zato što je srušen
Jablan, a noć dolazi?

Dragutin Tadijanović

Solin

DJEČAK S LOPTOM

Gledaj samo svoju loptu
Ne krajičkom oka nego cijelim vidom
Sve drugo neka se ugasi
Kuće koje tonu ili lete u nebo
Jutarnja vika rasrđenih žena
Jurnjava muškaraca s trubama, zvoncima

Lopta je tvoja nova zemlja
I pažljivo je udaraj dlanom
Točno po sredini da se skupi sva u jedno
I poleti prema tlu točno po tvom nalogu
Zatim se osmjehne prepoznajući igru
I vrati prema ispruženoj ruci

Ne misli o udarcu, on je već u tebi
Čeka da ga probude dva upaljena oka
Da ga uzdigne iz krpa sluh
Pa da očvrsne u ruci i sleti loptu
Prividno uvijek okomito a ipak centimetar dalje
Odmotavajući srebrnkasti prostor

Ne slušaj glasove oko sebe
To u njima bruji tvoje kolebanje
Samo jedan pogrešan udarac: prejak ili preslab
Samo jedan udarac sa strane
I tvoj će se planet ugasiti
U nekoj mlaki, na nekom žalosnom gnojištu

Ova lopta to si ti sam, svoj svijet
Ovo ti odskačeš, ovo se ti vraćaš
Skidajući paukove niti granica
Ovo se ti produžuješ, ovo se ti množiš
U igri koja nema druge svrhe
Osim da sebe odigraš do kraja

Slavko Mihalić

Split - Spomenik Hajduku postavljen 2011. za 100. rođendan

TRI MOJA BRATA

Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala.
Dizali su me jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.

Josip Pupačić

Solin

JABLANI

Prema osnovnoškolskoj zadaći

U mome selu ima puno jablana.
Oni rastu uz potoke i uz rijeke,
u vodi se previju ko jegulje.

Moje je selo lijepo, jer ima jablana.
Jablani su visoki do neba.
Mene majka zove, mene majka voli:
jablane, evo ti vode, jablane moj.

Najviše jablana ima u mome selu
u njima se tice gnijezde
u njima se zapliću oblaci
i zvijezde kroz njih jezde.

Jure Kaštelan 

Solin - susret pred manifestaciju Večeri Zagore

KONFRONTACIJE

Htio bih reći koju radosnu riječ
Kao: proljeće, putovanje, toplo more, miris
              (unutarnji) mir
Kao: blago veče, livada, cvijet, pčela, pribran rad
Kao: perspektiva, vidik, rješenje, istina, smijeh
Kao: čovjek, prijatelj, iskrenost, čestitost, plovidba,
             cilj, sretan način
Kao: bogata melodija, skup vrijednosti, prava
             mjera, plod, rod, čin
Ali riječi: laž, rat, glad, strah, dno, zlo, zid
ali riječi: plač, stid, pad, krah, smak, krug
ne dopuštaju, ne misle, ne žele, priječe
da to uradim
One su jače
i bit ću i dalje naprosto izdržljiv (naprosto tek jak)

Milivoj Slaviček

Knin - Crkva Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta

SKROMNA KANTATA

Taka je naša zemlja. Malena. I grka kao zanos.
Teška. Breme sitniša.
U njoj su naše igre oduvijek skupe. Naše pjesme
                                                                oduvijek sjetne.
A huje vremena.
Taka je naša zemlja (naš dom), u tihi sat snaga
                                                       tužna i nezamijenjiva
i reći riječ u njene gusle tako je neodoljivo.
Mala a široka; razderana, neutabana zemlja, taka
je ova zemlja tamna od sjena patnji i ljubavi.
Ona sebe nosi u vezu oko vrata u ustremljenosti
                                                         naporne snage gore!
Ona traje među rijekama svoje sudbine pod
                                                                  plavim nebom
i reći riječi u njene gusle tako je vječno u nama.

Milivoj Slaviček

Solin - folklorna manifestacija Večeri Zagore

BALADA O PROLAZNOSTI

Kad lutali smo svijetom
kao raspršeno sjeme,
govorili smo sebi -
to je za neko vrijeme.

I ne znajuć’ da smo
na izgubljenom brodu
mi vikali smo: "Kopno!"
dok gledali smo vodu.

Kad ljubili smo kratko
u tuzi kišne noći,
govorili smo za se
da ljubav tek će doći.

Postavljali smo stvari,
ali opet ne za dugo.
Za sva smo mjesta rekli -
odredit ćemo drugo.

Kad rađala se sreća
i čekala je slava,
pomišljali smo opet -
to nije ona prava.

Kad prijatelja nema,
a dani idu sporo,
govorili smo za se
da vraćaju se skoro.

Gdje najviše smo dali
dobivali smo manje,
ali mislili smo - to je
tek privremeno stanje.

Kad gubili smo život,
govorili smo: "Neka"
i vjerovali čvrsto
da pravi tek nas čeka.

Putovali smo dalje
kad davno već smo stigli.
Tek počeli smo nešto,
a drugo već smo bili.

I ostali smo tako
kraj odlazeće vode,
nerazjašnjeni sasvim
i pomalo van mode.

U započetoj priči
u ljubavi bez traga,
jer svakoj smo se kući
približili do praga.

U privremenom redu
nekorištenih stvari
ni osjetili nismo
da sami smo, i stari.

Dok vjerovali još smo
da svaki put se mijenja,
mi rekli smo si zbogom
govoreć doviđenja.

 Arsen Dedić

Vodice