srijeda, 12. kolovoza 2015.

ČAROLIJE

Jelici za spomen

Sjedoh za uski stolić da pišem.
Preda mnom veliko ogledalo
I dvije zidne svjetiljke, sa strane.
Podigavši pogled
Bijah začuđen:
Gledalo me lice dvadeset godina mlađe!
Kakve li čarolije svjetla i sjene!
Ostao sam zagledan
Kao u davnu sliku.

A kad me sutra obasja dan
Vratit ću se, tiho, bez žaljenja,
U svoju budućnost.

Dragutin Tadijanović
Makarska


utorak, 11. kolovoza 2015.

MOJA DOMOVINA

Domovina je na različku
kristalna jutarnja rosa,
domovina je vilin konjic
i neočešljana vilina kosa.

Domovina je gnijezdo
u krošnji drevnog drva,
domovina je gladnim vrapcima
u zimi šaka mrva!

Domovina je prva visibaba
i jesenje voće zrelo,
domovina je zlatno klasje
i pahuljasto jutro bijelo!

Domovina je velika rijeka
i u gori najmanji vrutak,
domovina je hidrocentrala
i bijeli riječni oblutak!

Domovina je nemirno more
u beskraj što se pruža,
domovina je tiha glazba
u napuštenoj školjci puža!

Domovina je pjesma
i žapca i cvrčka i ptice,
domovinu nosimo sobom
i preko granice!

Domovina se uvijek voli,
a nekad je ljubav sama,
domovina je sve oko nas
i najtopliji kutak u nama.

Pajo Kanižaj
HE Peruča - Peručko jezero


ponedjeljak, 10. kolovoza 2015.

ZAUSTAVLJENI U SKOKU

mir s vama
zaustavljenim u skoku
predalekim od svijeta
strancima među živima
list pada za listom
pod brončanim križem
gdje vi počivate i vjetar
nosi vaše glasove u lišće
skuplja boje vaših lica
kada se lišće zavrtloži
netko nemiran hoda oblacima
i mi mislimo o nestalima
nije li to tužna pjesma
koja se može čuti u lugu
oko vojničkog groblja?
to nije tužna pjesma
o prolaznosti vremena,
sjećamo se onih koji su bili
život u našim životima
jer sa tri rane dolaze
oni u ratu nestali i
zauvijek odsutni
neka će djevojka uporno
ostavljati ružu samoće
po zakutcima svijeta
njihovim obiteljima
svaki će korak
biti težak
u snovima
mi ćemo ih sretati žive,
kao da će nam se svaki čas
pridružiti za stolom

Tomica Bajsić

Knin- gradski trg


nedjelja, 9. kolovoza 2015.

MOJ HRVATSKI

zaplakao sam hrvatski
progovorio hrvatski
hrvatski govorim
šapćem hrvatski
šutim hrvatski
sanjam hrvatski
i na javi sanjam hrvatski
volim na hrvatskom
volim hrvatski
pišem hrvatski
kad ne pišem ne pišem hrvatski
sve mi je na hrvatskom
hrvatski mi je sve

Pajo Kanižaj

Knin - Pogled sa Tvrđave



subota, 8. kolovoza 2015.

RANE MOJE ZEMLJE

Bole me rane moje zemlje,
te tvrde i strpljive zemlje
s kojom lijegam i s kojom ustajem.
Iz nje sam došao na svijet,
u nju ću natrag, na počinak.
Ona mi je bila mati i hraniteljka,
i ležaj za najljepši san,
i trn za najljuću bol.
Rijetko sam je spominjao,
rijetko kazivao njeno ime,
ali to ime je uvijek bilo u mojoj krvi,
uvijek pod mojim uzglavljem.
Treperilo je u mojoj molitvi,
izgaralo u mojim potajnim slutnjama,
budilo se u koracima, u nadama,
svjetlucalo u svitanjima.
I u sve mi je bilo upisano patnjom,
a što patnja upiše,
to nikakve kiše ne mogu isprati.

Nikola Milićević

Knin - Tvrđava - Muzej Oluja 95


utorak, 4. kolovoza 2015.

KAKO SE PIŠE PJESMA DOMOVINI

Potraži riječi koje voliš
reci ih onome koga voliš.
Neka to budu obične riječi,
izgovori ih kao što dišeš.
Kao da hodaš ulicom nepoznata
imena,
kao da još nema imena trg,
ili žito, ili jezero.
Kao da s planine gledaš visoko
nebo.
Ujutro, pod suncem, uveče i noću
i kad dođe oluja,
u dobru i zlu
izgovori samo: domovino moja.
Ima toliko riječi da se to kaže
i svaka je dobra, ako je tvoja.
Nećeš pogriješiti,
ne griješi onaj koji voli.
Ipak, ustani kad izgovaraš njeno
ime.
Pjesma o domovini pjeva se stojeći,
ustima koja plaču
i rukama koje grle.

Zvonimir Golob

Vodice - Hotel Olympia



ponedjeljak, 3. kolovoza 2015.

HRVATSKI KRALJEVI

Rekoše: “Vi ste uvijek bili roblje,
A povijest vaša nalik je na groblje
Na kome niti pravog krsta nema;
Ponegdje ploča, bez imena, nijema;
I korov svuda! Uza sve su pute
Otaca vaših kosti razasute!
U rodnu tlu mrtvaca san ne drijemlju:
Pognojili su kao đubre zemlju
I nestade ih pustih… bez pomena!
Svu prošlost vašu zastrla je sjena,
I ovio je mrak!”

Da, to nam kažu,
A sve u meni na to kliče: Lažu!
lako nema raka, spomenika,
Zidina, ploča, pergamena, slika,
Ja ipak znam što bje i kako bje.
Ne razasute na sve četir strane
Već u mom tijelu leže ukopane
Otaca mojih put i kosti sve!
Propao nije ni duh im ni lik:
Pognojili su tlo iz koga nikoh,
Njivu što gradim, putove što svikoh:
Njih mrtvih ja sam živi spomenik!

…U meni sva je njina povijest živa.
Ne trebam drevnih zgrada, knjiga, štiva.
Bez svjedočanstva ja već znam što bi,
Kad nama prvi svit ali su dni.
Po glasu što u krvi mi romoni,
Ja dobro znadem kakvi bjehu oni.
Još i sad svijetlo zrake utrnute
Prastare meni obasjava pute.
Pa k’o da vidim…nizbrdo korača
S karpata k moru mnoštvo praotaca.
Gusarske lađe, šatorje i oko,
Dvor, narod, čete, a gore visoko
Prolazi, sja, kroz maglu drevnih dana,
Povorka cijela kraljeva i bana!

Vladimir Nazor

Šibenik