nedjelja, 1. prosinca 2019.

PET STABALA

Treba ih dvanaest i više da drvored bude.

Svejedno, pet stabala nadvisuju ljude.
Oni ih ne vide, a mene čude
neobična djeca grude.
Često je za me dan: pod njima proći.

Što su mi dali? ni hlada, ni ptičja gnijezda,
ni slasti penjanja, a više ni jasnu sliku.
Svejedno: pet njih, sazviježđe jasnije od zvijezda,
pet stabala, naočit pečat krajoliku.

Možda će samo stabla ostati od nekih živih mjesta?
O da! ima ih što nad grobnicama traju.
Istovjetna kraj ulica i povrh pustih cesta.
Pet stabala besmrtnih u bezimenom kraju.

Kadgod smo samo pomiješali sjenu,
radije su mi samo odmarala oči.
Svijet je na lišću odljuštio mrenu.
Pet krošanja, više no zapis na ploči.

Onaj, koji ih je osovio, znam da je bio pjesnik,
no nije umio reći sve u riječi i kamenu.
Ljubeći buduća stabla, za nerođene vjesnik,
zavještao je: djeco, pogodite im namjenu!

Vidite, koliko će mijenjati zemljopisne karte!
Stršiti nad sitnim vrtnim kaligramima!
Savladati snježne marte,
biti u orijaška proljeća samima!

Kako je teško ostaviti riječ za vrijeme
i najmanji znak i zapis o duši!
U kisiku se stabla kupaju, žive kao živo sjeme,
podno njih sve se duši i suši.

Pet stabala! Tabla vrijednosti: znaš li cijenu
hrpi kamenja i komadima drva?
Ona ne venu, a ja vidim kroz stijenu
mogilu, prag, klupu i sto bez mrva.

A ja vidim žive kuće i brodove u daskama,
i gusle i violinu.
No u stablu bogatije vidim: duše što ne ginu.
I vidim više no duše pod maskama.
Međusobne uspomene onih što se ne poznaju,
neznanačke ruke što se kroz vrijeme stežu:
oni prošli što za nas ne mogu da doznaju
ovdje me u mir i u sklad rastresena vežu.

Pet stabala! Kako ih reći? Nametnuti im imena?
To je naših pet glasova bez moći grla!
Pet stabala! Ja sam pao! A nadživjela su vremena,
i kao da uskrsava dah ta kob neumrla.

Tu malena aleja stvara aveniju,
a nije ni drvored ni šetališna šala.
Životne limfe ispod kore biju:
ja sam pao. Uskrsnut će me, spomen, pet stabala!

Tin Ujević 
Solin